Zvone Radikalni

Prošla je godina dana.

Zar već !?

Život leti, djeca rastu i svakim danom sve više i više iznenađuju. Ne stigneš se ni okrenuti a već se nabirkalo 365 dana od tog nesretnog događaja koji je zauvijek osakatio i unesrećio moju obitelj.

Sve je već rečeno. I ništa nije rečeno.

Da li je tuga i praznina nakon godinu dana manja ?

Jest, jer vrijeme liječi sve rane, a i život nemilosrdno ide dalje.
Nije, jer se ta praznina nikada ne može ispuniti.

Da u meni ima i djelić talenta za poeziju, ovo bi bio trenutak da se „uhvatim pera“ i pretočim svoje osjećaje u pjesmu/baladu/sonet. Ali, u mojoj obitelji taj talent je u cijelosti „pokupio“ moj brat. I stoga, evo jedne njegove pjesme, napisane 1994. godine, 7 dana poslije njegovog 18-tog rođendana, koju sam pronašao u njegovim zapisima.

BIJEG

Ako misliš da možeš pobjeći
od svog života
i uspomena koje nosi.

Ako misliš da se čovjek mijenja
na način na koji on to poželi
i odbacuje sve one lijepe
svete trenutke.

- Varaš se.

Tvoj život ide svojim
kontinuiranim tokom i teče
poput rijeke prema svojem ušću

Tvoj život se valja
poput neke stijene niz ogromnu planinu
- dok ne dosegne podnožje.

Tvoj život se slaže
poput nekog mozaika
- dok se i zadnje polje ne prekrije.

Možda se tvoja stijena stala valjati,
možda je tvoj mozaik zatvoren,
- i sve što ostaje je ovih
18 odvaljenih godina ...

Moraš ih cijeniti.

I pjesma zbog koje mi uvijek naviru suze na oči ...