četvrtak, 08.03.2007.

Zašto će Bolonjski proces SIGURNO propasti – insider story

Evo mene opet s Bolonjom. Više sam i dragom Bogu dosadan s tom temom. Al' što da se radi kad je Zvone Radikalni duboko uvjeren da je jedini put za napredak lijepe naše kvalitetno visoko obrazovanje (koje nam je sve dalje i dalje).
Doduše, neki bi mogli zamjeriti na izostavljanju osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali mislim (nadam se) da je svima jasno da su prošla vremena kad su ti stupnjevi obrazovanja presudno utjecali na ekonomski probitak nacije. U prošlom stoljeću, kad je mase trebalo osposobiti za klasičnu industrijsku proizvodnju kvalitetan ustroj srednjošloskog obrazovanja je bio ključan (za primjer treba samo pogledati uspjehe Njemačke i njihovu vrhunsku organizaciju zanatskih škola), ali danas to jednostavno više nije tako.
Neki će reći, „Nemoj tako Radikalni, ne može se bez industrije“. I ja se s time slažem, jedino što je pitanje o kakvoj industriji pričamo. A eto, baš nedavno je bila priča u Dnevniku o uspjesima Slovačke u „industrijalizaciji“ i privlačenju stranog kapitala (radilo se konkretno o autoindustriji). Sve pet, zaposlilo se i tisuće ljudi, ali opet ima problema. Fali visokoobrazovanih inženjera i menadžera !!! Problem je što su današnje tvornice većinom automatizirane i jednostavno ne mogu zaposliti mase kojima je krajnji domet savladavanje redoslijeda pritiskanja botuna na nekom stroju.

I tu dolazimo do visokog obrazovanja jer ono je ključ u osposobljavanju tih masa za obavljanje kreativnijih poslova. A diskusija o visokom obrazovanju u Hrvatskoj se neumitno svodi na diskusiju o tzv. Bolonji, odnosno „uvođenju bolonjskog procesa“, a što se u stvari svodi na implementaciju Bolonjske deklaracije (link), koja je jel'te deklarativni dokument usvojen negdje 1999. na razini EU kojim se daju neki ciljevi za razvoj evropskog visokog obrazovanja.

O Bolonji sam već pisao a izvrstan članak o tome možete naći na euklidovom blogu. A cilj ovog posta je malo „konkretizirati“ diskusiju. Jer, Zvone Radikalni radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu i cijela ta priča ga se direktno tiče.

Ipak, prije nego krenemo na Bolonju, kratko osvrt na prošlost. Odnosno, „kako je to bilo prije“. A prije je bilo malo drugačije. Studenti su slušali nastavu tijekom semestra, i onda na rokovima polagali ispite, koji su se najčešće sastojali od pismenog i usmenog dijela. Nema studenta koji se ne sjeća vremena „rokova“ u veljači, lipnju, srpnju i rujnu. Po mjesec dana nevjerojatnog opterećenja u kojem se trebalo prilagoditi iz letargičnog (ko je uopće išao na ta predavanja :-) i hedonističnog (toliko slobodnog vremena i toliko tuluma :-) života u nešto sasvim drugo (ljetni rokovi su po pitanju koncentracije bili posebno problematični ;-). Bilo je tu doduše i kolokvija tijekom semestra preko kojih se moglo osloboditi ispita, bilo je i laboratorijskih vježbi na kojima se nešto ipak trebalo odraditi (ili barem vješto prepisati – za što bih ja izbacivao s faksa, op.a. :-), ali ipak je glavni posao studenta čekao u vrijeme rokova (i naravno, 15-30 dana prije, kad su počinjale pripreme ;-). Nedostaci tog sustava su očiti. A kad im se pridoda i uvođenje mjesečnih rokova, pa k tome i mogućnost ponovnog izlaska na ispit (ad infinitum, što se pokušalo spriječiti uvođenjem 3+1 sistema, ali koji je u međuvremenu ukinut ?), problemi iskrsavaju i na strani nastavnog osoblja koje je stalno u „opsadnom“ stanju, ocjenjujući mjesečno stotine ispita (znate onu studentsku APP – ako prođe prođe).

I sve te probleme je trebala riješiti BOLONJA.

Za početak da razjasnimo koji su stvarni ciljevi Bolonjske deklaracije. Postoje dva cilja. Prvi cilj je u biti uvođenje tzv. ECTS bodova. Odnosno, uvođenje standardiziranog načina klasificiranja pojedinih ispita po jednom jedinom broju. Ispit „vrijedi“ 3, 4, 5 ili čak 8 ECTS bodova, i točno se zna što to znači (koliko sati predavanja, koliko sati studentovog samostalnog rada, ...). Pa tako za B.Sc. treba prikupiti xx ECTS bodova, a za M.Sc. yy ECTS bodova. Benefiti standardizacije na razini EU su očiti i na to naši političari misle kad pričaju o „mobilnosti studenata“. Tehnički, mogao bi godinu dana studirati na FER-u, pa poći dvije godine u London i dostići B.Sc. i onda se vratiti u Zagreb još dvije godine na FER za stupanj M.Sc. (jes baš ;-). E, ali u praksi ima začkoljica, ali o tome malo kasnije.

A drugi, i po meni daleko važniji cilj Bolonje je reorganizacija nastavnog procesa. Sa naglašenim zahtjevom za maksimalnim individualiziranjem nastave. Kad se sjetimo kako je to bilo prije, s profesorima koji su držali predavanja za grupe od po 300 studenata i koje si vidio tada i ponovno tek na usmenom ispitu, naglasak na smanjivanje nastavnih grupa je nešto s čime se teško ne složiti.
Ali, nije to sve. Druga bitna komponenta te reorganizacije je i uvođenje kontinuirane provjera znanja kojom se trebalo riješiti sve ranije navedene probleme s održavanjem ispita. Rokovi odlaze u ropotarnicu povijesti a sad su tu obavezni međuispiti (da ne kažemo kolokviji) tijekom semestra (komada 2) i završni ispit na kraju semestra (plus domaće zadaće i tzv. blicevi ispit koji se piše na računalu i gdje studenti na pitanja odgovaraju odabirom točnog odgovora). Složiti ćete se, sasvim pristojna kontinuirana provjera znanja.

I FER je sve to doista uveo u praksi !!!

Prošle godine je za brucoše formirano 10 grupa po 70 – 80 ljudi i nastava se održavala gotovo kao u srednjoj školi. Studenti su pohađali obavezna predavanja (svaka grupa u svom turnusu - jutarnji 8-12, popodnevni 14-18, uz alternaciju po tjednima), pisali domaće zadaće i polagali ispite. Predavati takvoj grupi studenata je već bilo jedno sasvim novo iskustvo.

I to je provedeno toliko dobro da je FER jedini fakultet u zemlji koji se može pohvaliti ASIN akreditacijom (izdanom od nekog njemačkog instituta) o zadovoljavanju standarda uvođenja bolonjskog procesa (naravno, ukoliko ste mislili da će za odlazak na godinu dana studiranja na inozemnim elitnim fakultetima biti dovoljna samo potvrda o xx ECTS bodova dobivenih na fakultetu yy u Hrvatskoj, onda ste teška naivčina - toliko o „mobilnosti“ studenata ;-).

I što sad ne valja, pitate se vi dragi štioče, razmišljajući kako ovo zvuči kao success story hrvatskog visokog obrazovanja i zašto se o tome u medijima ne priča više !?

E pa razlog je vrlo jednostavan. Prošle godine je FER imao „samo“ 750 brucoša koji su odrađivali prvu godinu nastave po Bolonji. A ove godine je došlo novih 750 brucoša, i imamo Bolonju i na prvoj i na drugoj godini.

I FAKULTET VEĆ PUCA PO ŠAVOVIMA !!!

Nema dovoljno dvorana, fakultetu nedostaje 100 nastavnika (znači titula docent i viša) da bi se nastava mogla regularno odvijati, organizacijski problemi se gomilaju (unutar dva tjedna kad se održavaju međuispiti treba organizirati 10-ak ispita za po 700-1000 ljudi – naravno, tu su i ponavljači :-).

A ne treba ni govoriti kako će situacija izgledati sljedeće godine, kad će na fakultetu biti tri generacije bolonjaca. A „standardni“ studij po bolonjskom procesu bi trebao trajati PET godina i završavati stjecanjem titule M.Sc. (ekvivalent današnjeg magistra).

FER je u Bolonju krenuo agresivno i oštro. Za razliku od većine drugih hrvatskih fakulteta koji Bolonju fejkaju ;-). Uveli su ECTS bodove, ali se sve drugo odrađuje po starom (čast iznimkama, o kojima bih volio da me informirate). A to je, da oprostite, k.... od Bolonje, koliko god naš ministar tvrdio suprotno.

A dok fakulteti krvare i snalaze se kako znaju i umiju s dostupnim resursima, neki se zanose megalomanskim planovima o novim kampusima koji će im omogućiti trijumfalno pojavljivanje u medijima (u više navrata) i postizanje političkih poena. Ooo, da se razumijemo, treba novih zgrada, daleko od toga. Ali najlakše je (i najjefitnije) izgraditi zgrade, koje se, u krajnjem slučaju ako sve pane u vodu barem mogu iznajmiti kao skladišta (Sveučilišna „bolnica“ – anyone ?).

A što ćemo u međuvremenu s Bolonjom ?

Jednostavno - nju ćemo razvodniti. Neće biti grupe od 70 – 80 studenata, nego od 120. Iduće godine će narasti na 150. Pa na 200. I tako ćemo se lijepo vratiti tamo gdje smo bili na početku. Akreditaciju će FER, naravno, popušiti, ali Bože moj, život će ići dalje.
A svi oni lijepo zacrtani ciljevi o stvaranju kvalitetnog i efikasnog sustava visokog obrazovanja će ostati samo to – ciljevi. Uspjeh u stjecanju znanja na fakultetu će se i dalje zasnivati ponajviše na samomotivaciji studenta (s našim mentalitetom – pogubna situacija) a mi ćemo naprijed – nikako.

A ako želite identificirati krivca za ovakvu situaciju, ne trebate daleko, samo se prošećite do ogledala. Jer, u konačnici, političari su tu da seru (to smo odavno ustanovili), a mi smo tu da ih biramo. Ova klasična demokratska podbadalica, nažalost, ovdje ipak ne pije vodu.
Jerbo izbor baš i nije neki.
I tu je osnovni problem visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Na horizontu događaja, ono je tamo negdje daleko, zasjenjeno generalima, Slovencima, Srbima, Bošnjacima, dionicama, trovanjima i inim aferama, i na tom horizontu izranja jedino kad i samo producira afere. Jednostavno rečeno, Hrvati baš i ne haju puno za visoko obrazovanje. A političari ih u tome slijede.

I stoga u ovoj izbornoj godini možete očekivati mnogo deklarativnih izjava o društvu znanja, ali ništa smisleno i ništa konkretno. Svima će biti puna usta Bolonjskog procesa (iako bih se kladio da polovica njih uopće ne zna što to znači :-), ali nekih konkretnih prijedloga za razrješenje ovog gorućeg problema nećete čuti.

A što ćemo mi na FER-u ?

Mi ćemo se nekako snaći, kao i uvijek :-).

UPDATE: diskusija u komentarima se vrti uglavnom oko FER-a i PMF-a pa molim posjetitelje s drugih fakulteta da i oni pokažu da znaju koristiti internet :-))). A sad za ozbiljno, volio bih čuti iskustva s Bolonjom i na drugim fakultetima, a pogotovo na drugim sveučilištima (a ne samo zagrebačkom). Primaju se komentari, mailovi (zvone_radikal (at) yahoo.com) i linkovi na vaše postove vezano na ovu temu. Thx.

- 00:37 - Komentari (49) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>