|
Što mladi gospodin (gospodična?) koji je u komentarima na moj prethodni post prenio poziv na prosvjed srednjoškolaca zbog šlampavog uvođenja državne mature misli o hrvatskom obrazovanju je vjerojatno jasno. I to misli s pravom (pročitajte svakako taj poziv-komentar u prethodnom postu) jer hrvatsko obrazovanje definitivno ima problema kao što ste uostalom mnogo puta već mogli pročitati na ovom blogu – samo pogledajte linkove s desne strane u kategoriji „Obrazovanje“! Ali opet, nije sve baš tako crno i ovdje ću se osvrnuti na neke pozitivne aspekte našeg sustava obrazovanja koji bi mogli (kad bi bilo pameti i političke volje!) predstavljati sasvim dobru osnovu za poboljšanje tog sustava.
Kako bi se ova priča (opet!) mogla rastegnuti na jedan poduži post, za nestrpljive ću odmah dati hint – tema ovog posta su prijemni ispiti na fakultetima i studentske ankete koje se provode (ili bi se u skladu s Bolonjom bar trebale provoditi) na tim istim fakultetima.
„Prijemni ispiti dobra stvar?“
„A jesi ga omašio Zvone, pa svakome u državi je jasno da oni predstavljaju jedno od najgorih žarišta mita i korupcije u ovoj državi!“
Heh, to možda i jest istina, ali ja ovdje problemu prvenstveno pristupam s „principijelnog/organizacijskog“ stajališta! Jer, kad se stvar gleda sa strane principa (znači, bez da se u diskusiju uvlači vrlo traljava/korumpirana implementacija provođenja tih prijemnih na većini naših fakulteta), onda je moj stvar kristalno jasan – prijemni ispiti su ZLATNI TEMELJ za izgradnju PRAVEDNOG sustava visokog obrazovanja!
Razlog je vrlo jednostavan – korektno odrađen prijemni ispiti omogućuje selekciju kandidata na temelju pokazanog znanja, ili, da se izrazim malo slobodnijim rječnikom - meritokratski su do jaja ;-). Detaljna argumentacija zašto je to dobra stvar ipak treba malo pričekati jer je potrebno uvesti i dodatno pojasniti jednu nužnu kvalifikaciju – gore napisano vrijedi, naime, samo ukoliko se ti ispiti provode na pošten/promišljen način!
Zašto moraju biti pošteni to je valjda svakom jasno – ništa nije dalje od meritokratskog principa od situacije u kojoj profesor koji ima pristup do zadataka koji će za par dana biti na prijemnom, svom dobrom prijatelju „pomogne“ tako što će njegovom sinu/kćeri dati uvid u te zadatke! „Ma znaš, dobar je on/ona, vjeruj mi na riječ, ali eto baš je sad u nekoj fazi kad mu/joj se ne da učiti, ali kad se jednom upiše sigurno će se uozbiljiti“.
Koliko god se gornji scenario mogao „opravdati“ tipičnim hrvatskim pristupom: „ljudi smo, nismo Nijemci“ (koji su ovdje uzeti kao primjer nacije koja „sve radi po pravilima“ – mogli su isto tako biti i Šveđani ili Danci ;-), jasno je da tu od poštenja nema ni traga! Ipak, činjenica jest da su „Hrvati ljudi, i da doista nisu Nijemci“ i da će takav pristup biti prilično teško iskorijeniti! U stvari, budimo iskreni – to je gotovo nemoguće očekivati!
Ovdje ću kao prigodnu ilustraciju tog pristupa spomenuti i jednu osobnu anegdotu. Taman negdje kad sam počinjao raditi kao asistent na FERu, u mom životu (a i životima svih iz mog užeg društva) su vrlo prominentnu ulogu igrali dva brata Bosanca – nazvati ćemo ih Keloza i Kelejka (a tako smo ih počesto i zvali ;-) – koji su izbjegli iz Bihaća i koje smo upoznali u domu na Cvjetnom. Iako se u biti radilo o Hrvatima, u našem društvu smo ih uvijek zvali Bosancima, a ukoliko će me netko ovdje pokušati optužiti za „etiketiranje“ samo ću odgovoriti da biti karakteriziran kao „Bosanac“ (značajno različito od kvalifikacije Bošnjak, Hrvat ili Srbin) kod Zvone Radikalnog znači kompliment :-).
Ali, ne baš stopostotni kompliment (it comes with the package ;-) jer je, kad se Kelozi rodio sin, on mrtav hladan došao i rekao mi ovako:“Slušaj Zvone, sve ti je jasno. Kad mali Zvone (je, imenjaci smo ;-) navrši osamnaestu, ja ga šaljem tebi u Zagreb da mi ga za četiri godine vratiš kao dipl.ing.elektrotehnike“.
Mali Zvone sad već bit će ima desetak godina, ali kako život ide svojim tijekom i uz spajanje ljudske sudbine često i razdvaja, tako su se dva brata Bosanca nakon par godina vratila u Bihać, kontakt je s vremenom izblijedio i vrlo je vjerojatno da se taj zahtjev nikad neće realizirati.
Iako, nikad ne znaš !
Ali, sve i da se Keloza jednog dana pojavi i kaže:“Slušaj Zvone, treba mi maloga upisati na FER“, malo bi koristi bilo od mene. Ponajprije zato što je tako nešto za Zvonu no passaran! Ako treba malome pomoći oko matematike ili fizike, može, u skladu s vremenskim mogućnostima. Ako mu treba pomoći da se „snađe“ u cijeloj proceduri oko prijave, isto nema problema. Ali da mi ga „isporuči“ i kaže:“Evo, mali nije baš dobar u matematici i fizici, ali srediti ćeš ti to“, to ne bu išlo :-).
Iako, nikad ne znaš ;-) !
Ko zna, možda se i Zvone Radikalni jednom „opameti“ pa prihvati činjenicu „da se to tako ovdje radi“ - bilo da pričamo o upisu nekoga na fakultet, bilo da pričamo o dobivanju nekog posla/projekta, bilo da pričamo o ...
Ipak, a to je ovdje ključno, sve i da ja „dođem pameti“, ima jedan gadan problem. Na FERu to ne bi prošlo! A ne bi prošlo zbog izvrsno organiziranog odrađivanja prijemnog ispita zbog čega se ljudi na FER naprosto ne upisuju preko veze!
Kako to ja mogu tvrditi ? Lako, zato što sam u par prilika osobno nazočio cijelom procesu. A ključni trenutak, koji me doista fascinirao, je bio kad je profesor Elezović (predsjednik Izborne komisije) ušao u prostoriju u kojoj se obavljalo skeniranje ispita s CD-om na kojem su bili točni rezultati za svih pet-šest grupa zadataka.
Da bude jasnije, prijemni na FERu se sastoji od 40 zadataka (24 iz matematika i 16 iz fizike, ako se dobro sjećam) koje studenti rješavaju kako znaju i umiju i onda na posebnom papiru zaokruže jedan od pet ponuđenih odgovora. Postoji pet šest (možda i više) različitih verzija ispita (zanimljivo, sad mi pade napamet da ne znam da li se radi baš o posve različitim zadacima u različitim grupama, ili je „samo“ ispremiješan redoslijed pitanja i odgovora) i kad su studenti gotovi, predaju papir na kojem su križićima označili svoje odabrane odgovore i ti papiri se zatim skeniraju a kompjuter automatski popunjava bazu s tim podacima.
Cijeli proces skeniranja je anoniman (samo je ID kandidata zapisan u bar kodu) i ništa se ne zna dok se u kompjuter ne ubaci gore spomenuti CD gdje je zapisano koji su točni odgovori za koju grupu. Vruuuum, i za par minuta iz printera počinje izlaziti rang lista koja se zatim stavlja na oglasnu ploču (i promptno objavljuje na webu).
Ukratko – mogućnost intervencije od strane treće osobe JE MINIMALNA!
Do dana održavanja ispita, nitko osim par ljudi koji su postavili zadatke na tim ispitima, ne zna niti kako izgledaju zadaci, a kamoli da bi imali rješenja! Ostaje doduše problem „tih par ljudi“, ali tehnologija nas može odvesti samo toliko daleko. Jer, ukoliko se na svakom fakultetu u ovoj državi ne može naći par poštenih ljudi koji će to odraditi bez primisli na mito i novi auto koji bi iskorištavanjem svoje pozicije mogli „zaraditi“, onda možemo lijepo svi zajedno u tri p... m...
U situaciji kad sam i ja na FERu bio malo bliže uključen u cijelu tu priču (bilo prije par godina), glavni i odgovorni su bili prof.Elezović i prof.Javor (sad je u zasluženoj mirovini)i iako mi je jasno da se tu radi o čistoj percepciji, bez čvrstih činjenica na koje bi se čovjek mogao osloniti, ja bih bio spreman staviti ruku na panj i reći: „sjeci ako su iti jedne kune zaradili/imali koristi od toga što su imali pristup do zadataka na prijemnom“.
Jest da prof.Elezović zadnjih par godina vozi lijepog Toyotinog džipa, ali prije nego što conspiracy theorists zaigraju svoju igru, ukazati ću samo na to da je on vlasnik izdavačke kuće Element, i ,s obzirom da sam malo gledao njihove udžbenike i zbirke zadataka iz različitih područja matematike, mogu reći da me ne bi iznenadilo da uskoro počne ljetovati u Monte Carlu :-). Živući primjer da su sasvim u krivu oni koji kažu da u matematici nema šoldi – ima, samo triba znati, a ruku na srce, još od famoznog kviza „Brojke i slova“ (koliko smo samo večeri ćaća, pokojni brat i ja proveli ispred televizora s papirom u rukama slažući riječi i usavršavajući sposobnosti kombiniranja zbrajanja, oduzimanja i množenja) bilo je jasno da će daleko dogurati ;-)
A o prof. Javoru mogu samo reći - takve više ne „proizvode“! Primjerak „stare škole“, briljantan predavač kod kojeg su Matematika 1 i 2 bili čisti užitak a usmenog se još i danas sjećam: ležerno, bez napetosti, umjesto rafalnog stila pitanje-odgovor to je više izgledalo kao razgovor o postavljenom pitanju.
I zato sam ponosan što sam na FERu! I zato tvrdim da se čak i u ovoj državi može organizirati POŠTENI prijemni ispit.
Međutim, nije dovoljno da prijemni ispit bude pošten! Kao što sam već napisao, potrebno je da bude i „promišljen“ (odnosno, „relevantan“). E, tu već nailazimo na određene poteškoće. Ne što se tiče FER-a ili ostalih tehničkih i prirodoslovnih fakulteta – jer oni su blagoslovljeni činjenicom da sa zadacima iz matematike i fizike (biologije, kemije, ...) ne mogu promašiti! Kako se radi o „egzaktnim“ znanostima, provjeriti znanje pristupnika na prijemnom je relativno jednostavan zadatak.
Međutim, nije na svim područjima tako! Filozofski fakultet u Zagrebu ... jel treba što više reći ...
Rusvaj koji se svake godine uvijek iznova diže oko njihovog „testa opće kulture“ je right to the point. Sjećam se kad sam jednom vraćajući se ljeti iz Zadra razgovarao s jednim svojim Sukošancem koji je bio prilično ogorčen što mu kćer nije prošla na prijemnom na Filozofskom u Zagrebu pa je kao primjer naveo jedno pitanje uz lamentaciju „pa kakvo je to pitanje“.
Ne sjećam se točno kako je glasilo pitanje postavljeno pred kandidate, ali mislim da je trebalo identificirati predsjednika neke umjereno velike države. Nisam čovjeku htio proturječiti, i pustio sam ga da saspe malo žuči na FF, iako sam ja odgovor na to pitanje znao iz šuba ;-) i čak mi se i nije učinilo toliko „teškim“ (s druge strane, Zvone Radikalni pozorno prati vanjsku politiku, kao što znaju svi čitatelji ovog bloga, pa možda i nisam najpozvaniji da (pr)ocjenjujem koliko je takvo pitanje teško ;-)
Osnovni problem je jasan – odgovor na ovo konkretno pitanje ta djevojka sigurno nije mogla naučiti tijekom svog „standardnog“ školskog obrazovanja, pa sve da je i upila sve do jednu riječ koja je ikad izgovorena u učionici. Tribalo je čitati novine! I gledati Dnevnik! I znati tko je bio pobjednika prvog Story SuperNova šoua (iskreno se nadam da ovo ne spada u „opću kulturu“ ;-)
Ipak, usprkos činjenici da je vrlo teško, ako ne i nemoguće, definirati što to sve spada u opću kulturu i što bi to sve trebali naučiti kandidati za prijemni, takav test na Filozofskom fakultetu mislim da uopće nije loša ideja! Jedino što ne bi bilo dobro da taj dio testa na prijemnom spada u kategoriju make it or break it. Odnosno, da upravo rezultati tog testa ponajviše utječu na konačni plasman kandidata!
Ali s time smo samo zagrebali po vrhu ledenog brijega! Kako, na primjer, napraviti dobar prijemni ispit za upis na Učiteljsku akademiju? Nemam pojma što se tamo piše na prijemnom (znam da je tu sigurno, i s pravom, hrvatski jezik), ali kako rangirati kandidate po njihovoj sposobnosti za buduće odrađivanje učiteljskog posla je poprilično teško pitanje.
Na kojem ja nemam odgovor, ali taj problem prirodno povlači još jedno, i to ključno, pitanje u cijeloj ovoj priči - da li je uopće uspjeh na prijemnom ispitu dobar pokazatelj buduće uspješnosti studenata!?
Za FER, odgovor je nedvojbeno DA! Korelacija nije apsolutna (to bi značilo da je prvi na prijemnom i najbolji student, drugi na prijemnom drugi i tako sve do zadnjeg), ali s koeficijentom korelacije ranga na prijemnom i ranga studenta (unutar svoje godine) od 0.63, radi se, kako bi to statističari rekli, o „značajnoj korelaciji“.
Odakle taj broj ?
Izračunao ga Zvone Radikalni na osnovu podataka iz AhyCo sustava kroz koji se na FERu manje više za sve predmete po Bolonji „odrađuju“ ispiti :-)
Rang na prijemnom je prilično jasan pojam, a rang studenta zahtijeva malo pojašnjenje. Dakle, od uvođenja ocjenjivanja „po Gaussu“ (o čemu sam već pisao) na svim ispitima se ocjene dijele tako da se studenti rangiraju po broju bodova koji su kombinirano „osvojili“ na međuispitima(kolokvijima), završnom ispitu (jednom na kraju semestra), domaćim zadaćama i tzv. blicevima. Od onih koji pređu prag od 50 % ukupnih bodova, prvih 15 % dobije izvrstan (5), sljedećih 35 % vrlo dobar i tako dalje ... Ono zbog čega je ovakav način zanimljiv je da se može vrlo jednostavno na osnovu postignutog ranga na svim predmetima za svakog studenta izračunati njegov prosječni rang koji može poslužiti kao manje ili više dobar proxy za generalni uspjeh na studiju.
I kad se taj broj korelira s rangom na prijemnom, dobije se spomenuta brojka 0.63.
Da bi dodatno ilustrirao što znači ovaj, vjerojatno većini, mutan pojam, najbolje je klasificirati studente po rangu na prijemnom u grupe po 100 studenata (1.-100., 101.-200., ...) i vidjeti kakav prosječan rang imaju studenti iz te grupe (znači prosječan rang za svih sto studenata iz grupe određene uspjehom na prijemnom).
Pa evo i tih podataka:
[001 - 100] – 156.
[101 - 200] – 276.
[200 - 300] – 323.
[300 - 400] – 373.
[400 - 500] – 393.
[500 - 600] – 442.
Korelacija bi sad trebala biti očiglednija :-). Naravno, primjećuje se određeno „usrednjavanje“ (očekivano, s obzirom da korelacija nije stopostotna – inače bi prosječan rang za prvih 100 bio 50., za sljedećih sto studenata (kategorija 101.-201. mjesta na prijemnom) bi bio 150. i tako dalje) ali jasno je da rezultat na prijemnom ispitu u dobroj mjeri „predviđa“ koliko će student biti „dobar“ (jasno, ukoliko ćemo pokazano znanje na ispitima i dobivenu ocjenu/rang uzeti kao mjeru kvalitete studenta!).
Zanimljivo je i vidjeti koliko ima onih koji su dobri na prijemnom a kasnije ispadnu loši, odnosno obrnuto.
Pa evo jedno pitanjce – što mislite, koliko studenata koji su na prijemnom bili rangirani lošije od 500-tog mjesta, dospije među prvih sto po rangu kasnije tijekom studija?
U zadnje tri godine, našao se točno JEDAN takav (svaka čast majstoru :-).
A da malo olabavimo kriterije, koliko je onih koji su bili lošiji od 450. mjesta na prijemnom, a koji uspješnim studiranjem ulete u prvih 150 ?
Takvih se u zadnje tri godine našlo cijelih OSAM!
Stvar možemo i obrnuti pa se zapitati koliko je onih koji su bili dobri na prijemnom (bolje plasirani od 150-tog mjesta) kasnije „zatrokiralo“ pa su po rangu tijekom studija lošiji od 450-tog mjesta ?
Eeee, takvih je bilo nešto više – ČETRNAEST :-). Ne bih sad baš rekao da to znači da se lakše „pokvariti“ nego „popraviti“, ali nekako mi se čini da to i nije daleko od istine :-).
A ako će netko ukazati da to i nisu tako male brojke, i da to pokazuje da prijemni baš i ne mora biti toliko dobar pokazatelj kasnijeg uspjeha, prije ulaska u ozbiljnu diskusiju treba uočiti da su ovo sumarni podaci za TRI godine (odnosno, za tri generacije studenata!). Što znači da bi u kontekstu 650 studenata koliko godišnje upisuje FER, gornje brojke trebalo podijeliti s tri da se dobiju podaci per anum a tada i slika izgleda malo drugačije.
Jesu li ovi podaci relevantni za naše policymakere na području obrazovanja ?
APSOLUTNO!
O razlozima bi se dalo diskutirati okolo naokolo, ali kako sam post već razdužio preko svake mjere, opaliti ću to u glavu pa kud puklo da puklo – podaci su značajni jer daju podlogu za raspravu o sljedećem pitanje – koliko FER želi biti elitni/elitistički fakultet!!!???
Prilično sam siguran da će na bilo kakve primisli o elitizmu graknuti svi živi, ali dopustite da, pozivajući se na činjenice izložene u prethodnom dijelu posta (pošten i promišljen/relevantan prijemni!), primjetim kako se ovdje ne radi o onom klasičnom hrvatskom poimanju „elite“, već više o onom američkom, preciznije bi bilo reći „meritokratskom“ poimanju elite.
Elita su oni koji ZNAJU, MOGU i HOĆE!!!
I koji to svojim rezultatima pokazuju.
Nažalost, ta elita je na FERu podosta zakočena ne-elitističkim, odnosno masovnim pristupom koji FER trenutno zastupa! A što se sigurno neće promjeniti! Zašto ? Kao što mi je jedan od „visokih dužnosnika“ na FERu priznao: „Pa nas iz Ministarstva tjeraju da upisujemo što više studenata kad smo tako dobri i kad naši studenti u roku odmah nađu posao“.
Doista, kad u Hrvatskoj već sada fali na stotine IT inženjera godišnje i kad gotovo na tjednoj bazi dobijam poruke „hej, jel znaš nekog dobrog studenta koji je pri kraju studija i bio bi voljan raditi“, argumentirati da bi FER trebao smanjiti broj studenata koji upisuje doista izgleda blesavo!
Ipak, nemojmo brzati sa zaključcima, dame i gospodo!
Problem je nažalost (a ja mislim da je na sreću ;-) što se elita danas mjeri po globalnim standardnima!!! Pa ako netko misli da bi FER trebao/mogao upisivati i TISUĆU novih studenata godišnje, ja kažem - može, nema problema, ali to znači da će oni najbolji dobiti još manje od svojih profesora i asistenata, a da će onih dodatnih tristo dobiti diplomu samo zahvaljujući daljnjem spuštanju standarda ocjenjivanja (ako naletite na nekog ko je na ETFu studirao tamo osamdesetih, dok se upisivalo 200 studenata iz cijele Jugoslavije pitajte ga kakvi su tada bili standardi ;-).
Naravno, suvišno je i spominjati da takav kurs ne vodi FER na put prema svjetskoj eliti!
Ipak, za one najbolje ni tada neće biti problema – studenti na FERu su jedna prilično napredna „banda“ :-). Koristeći blagodati interneta oni sasvim lijepo stručno napreduju i sami! Jedni grade operacijski sustav s mikro-kernelom, drugi sudjeluju u organizaciji Olimpijade iz informatike, treći ... Nema straha za njihov profesionalni napredak! Jest da bi ih razočarenje fakultetom moglo lako (lakše) odvesti u pečalbu, ali, ponavljam, za njih nema straha.
Problem je, kao i obično uvijek prisutna middle class. Oni koji nisu već s deset, dvanaest godina počeli programirati u BASICu (ili kucati HTML tagove, što vjerojatno danas rade „početnici“ ;-), i koji upravo na fakultetu trebaju steći svoja znanja koja će kasnije unovčiti na tržištu rada. Oni imaju problem, a problem imaju i poslodavci kod kojih ti studenti najprije trebaju proći (bar!) 6 mjeseci pripravništva (da se nauče „pravom“ poslu) prije nego što mogu početi konkretno stvarati added value!
„Ti znači Zvone hoćeš reći da, suma sumarum, FER nema šanse da uđe u elitno društvo od 500 najboljih svjetskih fakulteta!?“
Hm, ovdje treba reći da ja ne znam kako FER stoji po tom pitanju zato jer se u takvim rang listama uvijek uzima cijelo zagrebačko sveučilište! Oko šansi zagrebačkog sveučilišta da uđe na tu listu nemam nažalost nikakve sumnje i spreman sam se kladiti 10 prema 1 da zagrebačko sveučilište u sljedećih pet godina NEĆE ući među 500 najboljih svjetskih sveučilišta!
A kad bolje razmislim, ukoliko ćemo gledati samo fakultete (mislim da je kod Amera ponajbliži organizacijski ekvivalent college) iz područja elektrotehnike i računarstva (computer science), mislim da FER već sada ulazi u listu 500 najboljih na svijetu! Čak bih bio slobodan tvrditi da sam u to prilično uvjeren (alas, brzinsko guglanje je rezultiralo rang listom najboljih američkih CS fakulteta, ali za cijeli svijet baš i nisam našao – svaki doprinos čitatelja kroz komentare po razjašnjavanju ovog pitanja će se jako cijeniti)
Može li FER i bolje?
Mogao bi! Ali, s ovakvo „masovnim“ pristupom, NEMA ŠANSE! Uz 4.300 studenata na dodiplomskom i 800 studenata na poslijediplomskom studiju i nekih 150-ak nastavnika (docenata i profesora), pojačanih s oko 250 asistenata i zavodskih suradnika, kako se FER može uopće stavljati u istu rečenicu s, recimo jednim MIT-jem, gdje, kako kaže Wikipedija, ima „998 faculty members“, te (pazi sad ovo!) „MIT employs approximately 3,500 researchers in addition to faculty“.
Jel možda na MITu ima pet ili šest puta VIŠE studenata nego na FERu? Ne baš! Ima ih 4.000 na dodiplomskom (undergraduate) i 6.000 na poslijediplomskom !!!!
Koliko informacija u samo dvije brojke :-))).
Naći će se sigurno i oni koji će ukazivati na „činjenicu“ da je uspoređivati FER i MIT posve promašeno, ali takvi će, naravno :-), biti u krivu jer, kao što sam već rekao, danas se igra GLOBALNA igra!!! Borba za talent će biti sve žešća i žešća i iako je Amerika zbog određenog zatvaranja (da ne kažem paranoje) nakon 9/11 malo izgubila svoju „privlačnu silu“ za vrhunski talent, make no mistake, brzo će oni doći pameti. Uostalom, treba samo pogledati kako vrhunska američka sveučilišta koriste svoje milijarderske endowmente da bi omogućila siromašnima a dobrima/pametnima posve besplatno studiranje!
Kako bi se FER mogao barem malo pokrenuti na putu dostizanja MIT-a ?
Nema tu puno filozofije jer recept je jednostavan – trebalo bi smanjiti broj studenata koji se upisuju na FER za pola kako bi se povećala kvaliteta „ulaznog materijala“, dodatno „nagaziti“ i studente i profesore i asistente da svoj posao odrađuju kako treba (ponavljam/priznajem, i jedni i drugi i treći bi mogli/trebali bolje), a daljnje povećanje broja studenata „realizirati“ isključivo priljevom stranih studenata preko inozemne razmjene!
Ima li šanse da se to desi ?
Otprilike 0,0000000...0001 % :-)))))
Što znači da će FER ipak i dalje biti primarno edukacijska ustanova kojoj je cilj da zadovolji potrebe tržišta za programerima, energetičarima i stručnjacima za komunikacijske tehnologije (nothing wrong with that, mind you ;-), ali „znanstveno istraživanje kao generator razvoja“ će na FERu i dalje zauzimati „zadnje sjedalo“ ... koliko god se i živi i neživi kleli da nam je to „jedini izlaz“, „strateško usmjerenje“ i slične političke trkeljarije za jednodnevnu uporabu u novinama ili na televiziji ...
A di je tu veza s pričom o državnoj maturi ? I što je s tim studentskim anketama koje sam spominjao na početku ?
Pa, s obzirom da ste se Vi sigurno umorili već i ovo pročitati, a da sam se ja ispraznio do kraja, te teme će morati pričekati neki novi post ... a i živo me zanima hoće li što biti od današnjeg prosvjeda srednjoškolaca ;-)
|
