četvrtak, 12.07.2007.

Hrvatski „američki san“

Znate kako ono ide priča o „američkom snu“ (american dream) ?

Siromašan mladić (ili djevojka ;-), s lošim backgroundom, ali marljiv, radišan i sposoban, svojim trudom dolazi do uspjeha, savladavajući putem sve moguće zapreke, predrasude (i sve ono što se holivudski producenti sjete baciti pred njega na putu do zasluženog uspjeha ;-).

Meritokracija.

Osnova američkog uspjeha.

Ako imaš volje i ako želiš raditi (a pritom nisi posve blentav), uspjeh je nadohvat ruke. „Obećanje“ zbog kojeg mnogobrojni imigranti riskiraju živote na sve utvrđenijim američkim granicama.

Ali, to je Amerika.
A mi smo (ne samo po tome) daleko od Amerike. Kod nas je princip više onako – „po babi i stričevima“. ViP - Veze i poznanstva. Nije bitno što i koliko znaš i koliko si spreman raditi, već je bitno imaš li „vezu“. Vjerujem da bi se na našim blogerskim portalima moglo naći puno tužnih osobnih priča o nepravdama takve vrste u ovoj državi. Za high-profile cases svratite do cnn-a, a oni slučajevi koji svojom anonimnošću i (relativnom !) ne-važnošću nisu zapeli za oko javnosti će ostati (zauvijek ?) pohranjeni u arhivama blogova.

E, PA OVO JE DRUGAČIJA PRIČA !!!!

I iako njen završetak nije još ni izblizu napisan, mislim da ju treba ispričati. Ako ništa drugo, a ono da ulije malo optimizma i pokaže da nije sve baš tako crno.

Priča počinje prije skoro dvije godine kad je moja supruga (po struci diplomirani pedagog - diplomirala je 2000. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) nakon petogodišnjeg rada u jednoj domaćoj leasing kući odlučila da joj je dosta premetanja papira i svađanja s rabijatnim kamiondžijama oko rata, kamata i servisa i da je došlo vrijeme da se bavi svojom strukom.
Pripravnički staž je odradila za vrijeme trudnoće s našim drugim djetetom (mentorica je bila vrlo uviđavna, a imala je i tu dodatnu kvalitetu što je bila izvrstan stručnjak) i onda je došlo vrijeme da se ide tražiti posao.

Stalno zaposlenje je bilo out-of-the-question (stalno zaposlenje = potpisan ugovor o radu na neodređeno vrijeme – a u javnoj službi, jer zagrebački vrtići spadaju u ingerenciju Grada, to ti je danas ko dobitak na lotu !) pa je preostalo potražiti mogućnost rada kao zamjena. Nije bilo bed, s obzirom da je za vrijeme trudnoće još uvijek bila formalno zaposlena u leasing kući, porodiljski u trajanju od godinu dana je pružao dosta mogućnosti.
I nije prošlo par mjeseci kad javlja prijateljica koja je radila u jednom vrtiću kao odgajateljica: „Evo otišla nam pedagogica na porodiljski, tražimo zamjenu, 'oš doć' na razgovor kod ravnateljice“. Pa, što da ne, Princeza je još mala, ali idemo ispitati teren. I s tog razgovora se žena vratila ... ehem, vratila se ...

Sad mi padaju napamet riječi poput fascinirana, opčinjena ili ushićena, ali to su samo hiperbole nametnute povijesnim odmakom i blijeđenjem sjećanja. Usprkos tome što ja nisam bio entuzijastičan, odluka je pala, ide se raditi. Njima je pedagog trebao odmah, ali kako je Princeza imala tek 4 mjeseca, dogovoren je „poček“ od dva mjeseca. Staviti dijete u jaslice sa šest mjeseci nije bila laka odluka, ali je značajno olakšana činjenicom da je dotični vrtić pružao mogućnost ostavljanja djeteta u jaslicama (znači – za djecu od 6 – 12 mjeseci – btw. žena mi je rekla da je to jedan od 3 (TRI) takva u Zg što mi se čini nevjerojatno malo !!!). A raditi kao pedagog u vrtiću u koji ti ide dijete – mislim da je to second best opcija (najbolje je, jasno, da majka provede barem godinu dana doma s malim djetetom, ali eto, život je rijetko savršen).

I tako je krenula avantura.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da se moja supruga u tom poslu jednostavno pronašla. U biti, mora se priznati i da je imala sreće :-). Jer ravnateljica vrtića u koji je došla raditi je bila izuzetan stručnjak, i što je još važnije, željna prenošenja svog znanja. Ispočetka je bilo malo teško, jer usprkos kvalitetno odrađenom pripravničkom stažu, trebalo je vremena za privikavanje na novi posao i hvatanje svih konaca, ali kad je krenulo, doista je krenulo.
Neopterećena prošlošću uspostavila je izvrsnu vezu s odgajateljicama, zadatke koje joj je zadavala ravnateljica je odrađivala kvalitetno i općenito iz nje je zračio onaj entuzijazam zadovoljstva poslom koji radi (a žene ko žene, bile sretne ili tužne vole puuuuno pričati o tome kako se osjećaju ;-).

I sve je to bilo lijepo i krasno, ali cijelo to vrijeme je nad glavom visio jedan datum. Prvi rujna. Datum isteka ugovora. Postojala je mogućnost da će pedagogica koju je supruga mijenjala ostati i dulje na porodiljskom (što bi par mjeseci odgodilo Dan D) ali prije jedno mjesec dana ta je mogućnost do kraja otklonjena i trebalo je vidit što dalje.

Što dalje ?

Da što dalje – a bogati opet na zamjenu, sve je jasno.

Što dalje ? Kakvo glupo pitanje :-).

Ko da mi je Bandić kum pa da mi ženi može srediti stalno mjesto pedagoga u nekom vrtiću (a i da je, što bi bilo moguće samo u nekom ludom paralelnom svemiru :-), ne bih ga pitao – to mi morate vjerovati na riječ – op.a.).

Ali ne da vrag mira mojoj ženi. Pa kaže da će biti dva natječaja za stalni radni odnos. Otvara se novi vrtić u Dubravi, a u drugom vrtiću (isto u Dubravi ;-) - što je vrlo nepovoljno, s obzirom da mi živimo na Laništu) pedagogica odlazi u mirovinu.

Kad mi je to prvi put spomenula, moram priznati da se u meni nije probudio neki veliki entuzijazam. Moje razmišljanje je bilo da su ta dva mjesta već zapikirana negdje u nekom gradskom uredu za istraživanje ruda i gubljenje vremena i da je javljanje na taj natječaj čisti gubitak vremena.

Ali žena se i dalje nije dala smesti, pa je ipak spomenula svojoj ravnateljici da bi se prijavila na te natječaje. Ravnateljica je zovnula svoje kolegice, i tako je u ponedjeljak supruga otišla na razgovor u taj novi vrtić. Bez prevelikih očekivanja. Kad ono ...

Elem, da ne duljim dalje, rezultat tog razgovora je bio žurno ažuriranje životopisa i prikupljanje potrebne dokumentacije za prijavljivanje na natječaj. Jer kvalitetan rad i entuzijazam moje supruge je primijećen. I to ne samo od strane njene trenutne ravateljice koja ju je doista nahvalila (tako da je prilikom razgovora u tom novom vrtiću ravnateljica rekla nešto poput „Ukoliko ste zadovoljili zahtjeve M.K. (trenutna ravnateljica, op.a.) ja nemam što više tražiti“, već su se vijesti o „novoj mladoj pedagogici“ proširile i šire, zahvaljujući angažmanu na seminarima, stručnim usavršavanjima i raznoraznim kontaktima koje je supruga ustanovila kroz ovih 7 mjeseci rada.
Ushićenju i uzbuđenju nije bilo kraja, a moji pokušaji „smirivanja situacije“ rečenicama poput „Ma pusti ti to, dovoljno je da Bandić obavi jedan telefonski poziv i ti si pušiona“ su se značajno smirili kad mi je supruga ukazala da su se procedure zapošljavanja ponešto promijenile od vremena centraliziranog odlučivanja u raznim odborima i ministarstvima ko će se gdje zaposliti i da ravnatelji danas imaju odlučujući utjecaj prilikom odabira svog stručnog tima.

Ali to još nije sve !!!

Jer sljedećeg dana je supruga pošla i na razgovor u onaj drugi vrtić. I opet se ponovila slična priča. Što je, umjesto da baci moju suprugu u ekstazu, njoj stvorilo silne probleme !!! Jer, za koji se vrtić sad odlučiti ?! Samo par dana ranije, situacija u kojoj joj se na DVA MJESTA nudi zaposlenje ZA STALNO bi izgledala kao znanstvena fantastika. A sad je takva situacija bila tu :-).

I kad je odluka pala da se ipak ide u novi vrtić, završni tour d' force je pao tijekom razgovora u kojem je supruga zovnula ravnateljicu u ovaj drugi vrtić da je obavijesti da se eto odlučila za drugu soluciju. Razgovor je trajao dobrih 40 minuta i mene je, koji sam slušao sa strane, više podsjećao na razgovor npr. team leadera na nekom IT projektu koji pokušava u svoje redove privući star developera iz konkurentske firme nego na razgovor ravnateljice državnog vrtića koja nagovara mladu pedagogicu sa 7 mjeseci iskustva da dođe raditi kao pedagog u njen vrtić (minus rasprave o šoldima, koje ovdje nije bilo :-).

U svjetlu mojeg osobnog mišljenja da nam je cjelokupna državna uprava neradnička banda koja živi na grbači poreznih obveznika gledajući kako da što manje radi i pritom po mogućnosti na slične poslove uvali još pola familije, cijela ova priča je za mene bila nadrealno iskustvo.

Hoće li moja supruga na kraju dobiti taj posao ili ne, tek se treba vidjeti jer iznenađenja su uvijek moguća. Ali, kako god završila ova priča, ja nemam straha. Jer, izgleda da se u ovoj državi trud ipak može isplatiti.

Doduše, iz ove priče je jasno da je potrebno imati i malo (dosta) sreće !!!
Što je u biti pogubno i nepravedno. Stoga će Zvone Radikalni biti doista sretan i ponosan na našu državu, tek kad iz ovakvih priča do kraja eliminiramo faktor sreće i uspostavimo pravi meritokratski sistem u kojem će se cijeniti i nagrađivati trud, marljivost i efikasnost u obavljanju posla, a ne važnost i pozicija imena koje netko ima u svom adresaru.

Neki će reći – puste sanje ...

Ja ću reći – puno nas posla čeka ;-)))

- 15:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>