nedjelja, 21.01.2007.

Došlo vrijeme za mea culpa

Čita Zvone Radikalni neki dan blog (preporučam) i naleti na post My Black Mark On Iraq (a svakako pročitajte i komentare). Pravda se tamo čovjek koji je prije nekoliko godina bio među onima koji su podržavali napad na Irak. A to je zanimljivo štivo, jer je i Zvone Radikalni bio u toj skupini.
U to vrijeme nisam pisao blog, pa nema „pisanih“ tragova, ali neću kriti da sam u to vrijeme vehementno podržavao uklanjanje Saddama Husseina s vlasti. I bio sam prilično uvjerljiv i s dobrim argumentim (o tome ćemo još kasnije bang) tako da sam i neke prijatelje uvjerio u ispravnost američke akcije. A nedavno mi reče jedan od njih da je predložio Matiji Babiću (kojeg je poznavao po nekoj liniji) da mi dadne da pišem za index.hr - sa svoje točke gledišta. A što bi tu bilo rusvaja i komentara. Elem, od toga nije ništa bilo (srećom zaliven), ali tako su stvari stajale tada.

I sad je došlo reckoning time.

Jer stvari nisu baš ispale kako se očekivalo.

Ovdje mi se čini prikladano citirati obraćanje japanskog cara naciji 1945, kad je rekao „the war had not developed necessarily to Japan's advantage“.
Jes', baš tako.

A onako, zdravoseljački, mora se reći da su Ameri u Iraku u govnima do grla. Kako god okreneš, Irak je miljama (svjetlosnim godinama ?) daleko od stabilnog i demokratskog društva, i sad je pitanje kako Zvone Radikalni može opravdati svoj stav o ispravnosti napada na Irak.
Jedna mogućnost se odmah nameće – hindsight – „da sam tada znao ... (po želji) ...“. Može se ovdje dopuniti puno stvari, ali mene je osobno najviše razočarala američka neefikasnost u provođenju okupacije. Da sam znao da će u to uletiti toliko nepripremljeni .... Biti glup i nesposoban nije zločin (nažalost !) ali kako su Ameri odradili okupaciju Iraka prvih godinu dana ne bi trebalo biti daleko. Ameri za to imaju dobar izraz – utter incompetence.
Neki (mnogi) će ukazati na nepostojanje oružja za masovno uništenje (WMD) u Iraku, što je bio jedan od glavnih „razloga“ američkog napada.
Hm, ja mogu reći da nikada nisam posebno brijao na „WMD spiku“ u pogledu opravdavanja napada na Irak. Jel' ima a kaže da nema, il' možda nema al' se pravi da ima, il' stvarno nema ko što kaže da nema – to je priča za jedan poduži post (može zdravorazumski, a može i formalno-pravno), ali kao što rekoh, ta priča meni nije bila u fokusu.

A što jest ?

E pa, Zvone Radikalni je napad na Irak promatrao kao priliku. Priliku za Iračane da se riješe diktatora koji je po svim karakteristikama spadao u top ligu (Hitler, Staljin i Mao su ipak „izvan konkurencije“ – vidi link). Sami to nisu mogli, jer je Saddam kroz desetljeća vladavine izgradio vrlo efikasan unutrašnje-politički aparat, a kad su Šijiti u Basri i pokušali nakon prvog zaljevskog rata, Saddam ih je satrao dok su Amerikanci gledali iz Kuvajta, a isto se desilo i Kurdima na sjeveru. A zatim je uslijedilo desetak godina devastirajućih sankcija, međunarodna izolacija i posvemašnja unutrašnja represija.

Zdravorazumski gledano, priliku za izlazak iz takve situacije bi bilo glupo propustiti. Ili, da se ispravnim, tada mi se činilo da bi ju bilo glupo propustiti. Međutim, kad se ukaže prilika, potrebno je i ispravno reagirati na priliku. A tu su Amerikanci, kao što sam već naglasio, posve zakazali.

I sad nam, pored praćenja svakodnevnih humanih katastrofa u Iraku, preostaju pitanja za „akademsku“ raspravu:
- da li je uz dobro pripremljen i proveden plan okupacije bilo moguće izvesti Irak na put razvoja u demokratsko društvo (npr. poput Egipta, ali s pravim izborima)
- da li je svaki nation building a priori osuđen na neuspjeh
- da li postoji inherentna dihotomija između islama i demokracije
- da li je diktatura jedino moguće uređenje u arapskom svijetu za sljedećih 20 godina
- da li nam predstoji unutarsektaški sukob između šijita i sunita širih razmjera (uloga Irana ?)
- da li će se Irak održati kao cjelovita država
- u kojem smjeru će ići akcije Al-Qaide

Huntingtonov duh i Clash of Civilizations progovaraju iz gornjih pitanja, i mislim da ih se nećemo tako brzo riješiti. A svoj doprinos je dao i Tony Blair esejem u zadnjem broju Foerign Affairs-a A Battle for Global Values u kojem kaže „This is not a clash between civilizations; it is a clash about civilization. It is the age-old battle between progress and reaction, between those who embrace the modern world and those who reject its existence -- between optimism and hope, on the one hand, and pessimism and fear, on the other.

Za razmisliti.

- 23:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>