nedjelja, 25.02.2007.

Ako bi rado ponekad pročitali Economist (a trebali bi :-)

E da, Economist su izvrsne tjedne novine (ma što izvrsne, najbolje thumbup), čemu dovoljno svjedoči i činjenica da su jedne od rijetkih koje uspješno naplaćuju pristup svojim člancima na web-u (Wall Street Journal mi još jedino pada napamet – ovdje, jasno, mislim na poznate i priznate „globalne“ novine – kakava je situacija s lokalnim novinama, to ne znam).

Elem, u tome i jest problem što posljedično vodi do toga da Economist ima mali impact na javno mnijenje u Hrvatskoj (u Hrvatskoj ima samo 457 pretplatnika na Economist - našao podatak na njihovom websiteu !!!), što je velika šteta.
Pogotovo stoga što mislim da bi Hrvatskoj dobro došlo malo argumentirane „propagande“ u korist slobodnog tržišta, smanjivanja poreza i deregulacije poslovanja (famozni red tape – što bi mi rekli: birokracija).

A spas (barem za posjetitelje ovog bloga njami) je došao u vidu tehnologije, odnosno programčića BlogJet, i jasno, malo dobre volje od strane Zvone Radikalnog.
Sam programčić je vrlo jednostavan, ali ima dva krucijalna feature-a. Prvi je mogućnost uploadanja postova direktno iz BlogJet programa (znači, ne moraš uopće otvarati browser, ukucavati lozinku, kliknuti na Novi post, ...), a drugi, još važniji, je postojanje ugrađene ekstenzije za Firefox browser kojom je omogućeno jednostavno prebacivanje selektiranog teksta u BlogJet (čitaš tekst, naletiš na nešto zanimljivo, selektiraš to mišem, klikneš u pop-up meniju na BlogJet this, otvori ti se prozor za editiranje posta, i samo klikneš Publish i eto posta na blogu :-))))).

To je, ja bih rekao, Web 2.0 u pravom smislu te riječi.

Nažalost, dotični program se ne može iskoristiti za postanje na blog.hr namcor, pa je Zvone Radikalni stvorio svoj alter ego na adresi http://zvone-radikalni.blogspot.com

Samo po sebi je jasno da je poznavanje engleskog condition sine qua non, a evo i malog teaser-a u vidu opisa nedavnih postova:

1) Al Gore za predsjednika SAD – da li je došlo njegovo vrijeme, iako odlučno tvrdi (za sada ;-) da se nema namjeru kandidirati
2) Kako je Nancy Pelosi kao „predsjednik Sabora“ nakon pobjede Demokrata na nedavnim izborima nadmašila sva očekivanja
3) Dobre vijesti za svjetsku ekonomiju – izgleda da američki potrošači više nisu jedina „lokomotiva“
4) Economist-ov (satirični smokin) osvrt na glasine o spajanju Katoličke i Anglikanske crkve (AKO NIŠTA DRUGO, OVO MORATE PROČITATI)
5) Priča Carla Sagana „Dragon in my Garage“ – nagradno pitanje – tko/što je zmaj :-)

- 17:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 20.02.2007.

Što kaže rektor Bjeliš o školarinama ?

Skrenuta mi je pažnja na članak u Jutarnjem (link) u kojem rektor Bjeliš (“u kratkom telefonskom razgovoru”) potvrđuje da se razmišlja o uvođenju školarina u sljedećoj akademskoj godini.
I, što se kaže u članku ?
U biti ništa. Ili, preciznije rečeno, ništa konkretno. Ali ipak, idemo redom.
Najprije kaže (u “dobroj” novinarskoj tradiciji da početak mora biti bombastičan kako bi se zaokupila čitateljeva pozornost):

Ostvare li se ambiciozni planovi zagrebačkog rektora prof. dr. Alekse Bjeliša i njegovih najbližih suradnika, svi studenti koji će se ove godine upisati na studij plaćali bi školarinu! Obveze plaćanja školarine bili bi izuzeti samo oni najbolji te socijalno ugroženi studenti.

Kao početak, zvuči dosta obećavajuće :-). Međutim, uskoro slijedi i određeno razočarenje:
Među ostalim, dogovoreno je da školarine u ukupnom iznosu ne smiju poskupjeti za više od 15 posto, kao i to da novi model školarina prije svega mora poticati izvrsnost.

Ja svakako jesam za vezivanje izvrsnosti uz uvođenje školarina, ali ovih 15 % neće (skoro) ništa promijeniti u pogledu iznosa financiranja naših fakulteta. Osim toga, pitanje je i što se misli pod “ukupnim iznosom školarina”.
Ajmo dalje. Kaže se:
Ekonomski fakultet u Zagrebu predložio je takozvani gradualni model školarina prema kojem bi prvih 310 studenata na rang-listi (od 1510, koliko ih je lani upisao taj fakultet) studiralo besplatno (uz potporu ministarstva), a za svakih sljedećih 200 studenata školarina bi se stupnjevito povećavala. Ima i prijedloga da student koji je bio najuspješniji na prijemnom plati simboličan iznos, recimo jednu kunu, dok bi zadnji na listi plaćao puni iznos školarine

Ovakav model, iako na prvi pogled ima neke logike, odmah pada u propast. Zašto ? Jerbo, po nekim procjenama (a nedostatak pouzdanih i javnih podataka o tome je još jedan simbol lošeg stanja u visokom školstvu) troškovi po studentu na Zagrebačkom sveučilištu se kreće u rasponu 20–40.000 kn !!! Moš’ mislit kako bi to netko platio :-))). A ukoliko bi, što je puno puno vjerojatnije, školarine pokrivale samo dio troškova studiranja (što znači da bi MZT i dalje u značajnom iznosu direktno financirao fakultete po “nekim” kriterijima), dobri efekti uvođenja školarina se gube.
Da ne bi stalo na tome, kaže:
Kako studiranje ne bi postalo privilegija samo bogatih, država paralelno s novim modelom školarina mora razviti sustav stipendiranja i kreditiranja studenata koji je također najavio Primorac.

ODLIČNO !!! Međutim, raznoraznih najava od ove političke garniture smo se već naslušali, a uzimajući u obzir kako su “uveli” Bolonju, mislim da je opravdano strepiti nad onim što nas čeka prilikom uvođenja takvog sustava.
I na kraju, što je ujedno i osnovna zamjerka:
Istaknuo je kako o detaljima za sada ne može govoriti jer se najbolja rješenja još traže. Bude li sve teklo prema planu, Bjeliš je najavio da će sveučilište s konkretnim prijedlogom izaći u ožujku ili travnju kako bi studenti na vrijeme znali što ih očekuje.

Odnosno, ništa se još ne zna. Evala. Da li je ovo samo “ispitivanje terena” ili postoji neka radna skupina koja će dogledno vrijeme pred javnost izaći s elaboratom o uvođenju školarina, vidjeti ćemo, ali, kao što rekoh na početku, ništa nam ova vijest u stvari pametnoga ne govori.
Kad se još uzme u obzir da su SDP i DC promptno reagirali protiv uvođenja bilo kakvih školarina (očigledno po principu, “opozicija je uvijek protiv”), evidentno je da političkim elitama u ovoj državi još nije doprlo niti do malog mozga da ozbiljno sjednu i razmisle o tome kakvo visoko obrazovanje želimo. Kad se tome još doda skromnost i potpuni nedostatak ambicije (ovako nepotpunog) programa, ne vidim neke mogućnosti za značajan pomak naprijed.

- 23:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2007.

Kad Amerika NIJE velika zemlja ...

Aha, sad će dreknuti pažljivi čitatelji ovog bloga.
Jes' malo potrajalo, ali je konačno i Zvone Radikalni došao pameti i shvatio da ta Jamerika baš i nije neka velika zemlja (mislim, ne geografski, već onako „konceptualno“ :-).

Doduše, pažljivi čitatelj će se i zapitati što li mu znači ono „Kad“ na početku ???

Eh, eh, eh ...

A priča ide ovako.

Rick Perry, guverner Texasa je 2. veljače odlučio zaobići teksaški parlament i donijeti uredbu kojom se sve djevojčice u šestom razredu (znači oko jedaneste godine života) obvezatno moraju cijepiti protiv ljudskom papiloma virusa (s time da se roditeljima ostavlja mogućnost da pismeno zatraže izuzeće).
Taj virus nosi nekih 20-ak milijuna Amerikanaca što bolest koju on uzrokuje čini jednom od najčešće seksualno prenosivih bolesti. Većina vrsta tog virusa je bezopasna, ali neke mutacije mogu voditi do raka grlića maternice koji je drugi najsmrtonosniji oblik raka kod žena.

U toj priči je bitan i farmaceutski div Merck koji je dobio federalno dopuštenje za svoje cjepivo protiv tog virusa i koji, shodno tome, lobira za primjenu tog cjepiva. Cjepivo je dostupno u Kaliforniji, Južnoj Dakoti, New Hampshire-e i još nekim državama, neke države razmišljaju o njegovom uvođenju u primjenu, ali, do sada nijedna federalna država nije uvela obvezno cjepljenje.

I, kako priča ide do sada, sve bi trebalo biti za +5 i guverner Perry bi trebao dobiti aplauz thumbup.

ALI !!!!!

Priča tu ne staje, jer se digla bura !!!??? Kako, zašto, odakle rolleyes ...

Da citiramo Ricka Scarborougha, člana Vision America (kršćanska lobistička grupa), a u tom stavu su mu se pridružili i US Pastor Council i neki republikanski političari:

„The governor's action seems to signify that God's moral law regarding sex outside of marriage can be transgressed without consequence“
ili u slobodnom prijevodu:
„Guvernerova akcija izgleda da ukazuje da se Božji moralni zakon vezano uz seks izvan braka može kršiti bez posljedica“.
A tu smo majstore. To vas dakle boli ....

Dotični se protive cjepljenju protiv ljudskog papiloma virusa zato jer tim cjepljenjem nestaje opasnost od dobivanja tog virusa seksualnim činom, što sam seks čini sigurnijim, a samim tim i vjerojatnijim ludludludludludlud !!!!!!!!!??????????????

I tako se jadni guverner Perry (koji je inače Republikanac, „pravi“ konzervativac i duboko religiozan čovjek !!!) našao u nebranom grožđu jer će njegova akcija omogućiti djevojkama i mladićima da se (prije braka !) seksaju sigurni od (valjda Božje) „kazne“ u vidu papiloma virusa ???!!!

Koliko god se takvi stavovi mogu otpisati kao luđački i idiotski (npr. zamislite stav „ja sam protiv uvođenja lijeka protiv raka pluća jer će to utjecati na povećanje broja pušača“) , nekako mi je ipak došlo da se osvrnem. Jer, u Evropi bi se teško moglo naći luđaka i idiota takvog kalibra koji bi nešto takvoga javno izjavili.

A u Americi, eto može. I takvi likovi imaju svoje sljedbenike. I dobiti će svoj medijski coverage.

I ne bojte se dragi štioče, da će ovakve priče promijeniti stav Zvone Radikalnog o Americi kao doista VELIKOJ zemlji. Ideali slobode, mogućnosti i individualnosti koji su utkani u američko tkivo i koje Amerika već više od 200 godina širi zemaljskom kuglom su izuzetno dragi Zvoni Radikalnom i pojava nekoliko blesana neće to ni blizu promijeniti.
Ovakve epizode samo ukazuju na jedan problem današnje Amerike a to je postojanje tvrdokorno-religioznih budala koji 10 Božjih zapovjedi drže pokraj uzglavlja svog kreveta i koji Bibliju shvaćaju doslovno, od riječi do riječi, i, što je najgore, smatraju da bi i svi ostali trebali živjeti po takvim kanonima.

Ipak, koliko god me postojanje takvih budala sekiralo, tješim se da su u debeloj manjini ...

- 00:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2007.

E da, bilo je Valentinovo :-)

Ovo sam morao podijeliti ...

And, of course, remember that money isn't everything. The most romantic thing I've ever heard of was the broadway producer who, when he was poor and starting out, gave his future wife a bowl of peanuts, which was all he could afford. "I wish they were emeralds," he told her. Thirty years later, when they were rich, he gave her a bowl of emeralds.

"I wish they were peanuts," he said.


Free exchange | Economist.com.


Čista romantika kiss

- 15:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 13.02.2007.

Ti bokca, odgovorila mi Vesna Pusić

Kao što redoviti čitatelji ovog bloga znaju, Zvone Radikalni je napisao kratko pisamce Vesni Pusić (vidi dva posta dolje).
I nakon nekoliko dana je stigao i odgovor (a ja ga postam tek sad jer sam bio poprilično zauzet - hm, počela je ponovno nastava na faksu ...)
Pa evo što kaže poštovana prof. Pusić:

Poštovani kolega,

Mnogo Vam hvala na Vašem pismu i otvaranju ove rasprave o efikasnijem i smislenijem financiranju visokog obrazovanja. Jasno je da te promjene treba raditi postepeno i voditi računa o svim potrebnim pratećim institucijama i mehanizmima koji će omogućiti da on zbilja funkcionira. Ali mislim da je krajnje vrijeme da se konačno odredi što je cilj koji će dovesti do kvalitetnijeg, responzivnijeg i interaktivnijeg visokog obrazovanja.

Dakle cilj je da novac slijedi studenta u nekoj formi vaučera ili nečeg sličnog. To vjerojatno treba kombinirati s određenom lump sum kojom bi se financirao jedan dio standardnih troškova hladnog pogona sveučilišta. Na taj način bi studenti, a posredno i poslodavci, implicitno vrednovali rad pojedinih sveučilišta i fakulteta ili studijskih programa. Studenti tako što bi svoj novac nosili tamo gdje bi procijenili da je program najkvalitetniji, a poslodavci tako što bi preferirali pri zapošljavanju ljude za koje se zna da dolaze s kvalitetnijim obrazovanjem. Jasno je da to onda ima i pozitivni feed-back na fakultete i sveučilišta.

Što se školarina tiče mislim da ih treba uvesti po sljedećem principu. Za jedan broj studenata, recimo one najbolje koji danas ulaze u upisne kvote "bez plaćanja" treba uvesti stipendije, tako da oni plaćaju školarinu iz stipendije koja im je osigurana od države. Za ostale, do granice za koje pojedini fakultet ima kapacitete i studenti interesa, treba uvesti kredite sa subvencioniranom kamatom koje student počinje vraćati kada se zaposli.
Ovaj drugi model u mikro uvjetima već uspješno isprobavaju u Varaždinskoj županiji. I u slučaju stipendija i u slučaju kredita uvjet je redovno studiranje.

Jasno je da projekt treba razraditi do u detalje i definirati svaku fazu provedbe pa možda uvesti i modifikacije za neke tipove studijskih programa.
No neke stvari se već testiraju u praksi.

Sve ideje koje imate vezano na ovu temu više su nego dobrodošle.

S poštovanjem,
Vesna Pusić


Ushićen ovim odgovorom (a ako do sada niste skužili, Vesna Pusić je, ajmo reći uz Ivu Banca i Radimira Čačića, meni osobno jedna najdražih političara/političarki) odmah sam napisao još jedan mail:

Pa kažem 'vako:

Poštovana kolegice :-),

najprije hvala na brzom odgovoru. I mogu reći da se gotovo apsolutno slažemo i u pogledu "vaučera", i lump sume za hladni pogon i školarina.

Međutim, imati dobru ideju je jedno, a provesti je u praksu je ipak nešto sasvim drugo.

E sad, u provedbi te ideje ja vidim nekoliko "prepreka".

Kao prvo, ove ideje se u hrvatskom političko-medijskom prostoru UOPĆE NE SPOMINJU. Svi su puni priče o važnosti obrazovanja (btw. sve pohvale na Vaš nastup u Kontaktu u pogledu forsiranja obrazovanja kao izuzetno važne poluge u povećanju "socijalne pravednosti" našeg društva), ali ja još niti jednog političara nisam čuo da uopće spominje uvođenje školarina na fakultetima.
U Vašem programu se također (kao što sam već spomenuo) ideja o školarinama spominje vrlo sramežljivo i uvijeno, a u svojim nastupim većina političara (u stvari gotovo svi) radije priča o raznoraznim stipendijama i izgradnji kampusa nego o uvođenju školarina koje su jedini način da se razina financiranja fakulteta dovede do koliko toliko prihvatljive granice.

Zašto vlada takva sramežljivost, mislim da je prilično jasno. Radi se o drugoj "prepreci" u provođenju ovih ideja, a to su STUDENTI.
Ne treba biti previše pametan pa zaključiti da bi studenti na uvođenje školarina reagirala negativno (vrlo blago rečeno :-). Apolitičnost i rezigniranost današnje studentske populacije je posebna tema, ali nema nikakve sumnje da bi digli bunu da ih se tako "udari po džepu" (btw. obrok u menzi je još uvijek 4,40 kn, isto kao prije 10-15 godina kad sam ja studirao !!! - studenti definitino imaju snagu :-))).

Riješiti taj problem neće biti nimalo jednostavno. Međutim, mislim da je ipak moguće. Najprije treba, odmah u startu, uvjeriti studente da uvođenje školarina ni u kojem slučaju neće značiti da se pri upisu na fakultet moraju pojaviti s pet ili deset tisuća kuna !!! Odmah i u istoj rečenici u kojoj se spomene uvođenje školarina treba naglasiti tu činjenicu. Jer ukoliko se to ne dade jasno do znanja, cijela stvar je osuđena na propast !!!
Nakon toga je bitno naglasiti da dobri studenti (bez obzira na materijalni status !!!) neće platiti niti kune za svoje školovanje i da će se za njih školarina svesti na potpisivanje ugovora s "Državnom agencijom za stipendiranje" na početku studija, te na još jedan potpis na dokument kojim se oslobađaju vraćanja stipendije po uspješnom završetku studija. Ovo je sasvim u skladu s Vašim idejama, s time da je tu vrlo važno pitanje broja "dobrih" studenata. Ja osobno mislim, bazirano na mom iskustvu na FER-u, da bi pod "dobre" spadali oni koji su na razradbenom (prijemnom) ispitu u gornjoj polovici unutar dosadašnjih upisnih kvota po MZT-u (ali, koliko god ja to mogao braniti cost-benefit analizom, statistikama završavanja i trajanja studija, i postignutim prosjekom ocjena, to je možda ipak malo radikalno :-).

I tu dolazimo do treće prepreke. A to je ORGANIZACIJA !!!
Da bi se kredibilno moglo govoriti o školarini kao o "dva potpisa", nužno je potrebno da postoji infrastruktura koja će to podržati. A to znači jasan formalno-pravni model i jasan (i održiv) poslovni model (što bi rekli business case). Samo planiranje (razrada "idejnog" modela) je popriličan zalogaj, a da ne govorimo o samom formaliziranju kroz zakonske akte i uvođenje u praksu kroz organiziranje potrebnih institucija. Dosadašnja hrvatska iskustva tu ne daju previše razloga za optimizam.

A tu ima puno pitanja na koje treba odgovoriti !

A jedno, vrlo praktično, bi bilo: "Ko postavlja visinu školarine ?". Jer sasvim je moguće da uz centralizirano postavljanje visine školarina, sistem sa školarinama degenerira u repliku današnjeg sistema !

A onda smo opet nigdje.

I da polako privedem kraju, ideja bi bila ova:
- državni (javni) fakulteti (manje više svi današnji) svi od države dobijaju određenu subvenciju/lump sum
- otvoriti REALNU mogućnost za ustanovljavanje privatnih fakulteta (koji ne dobijaju tu subvenciju i isključivo se financiraju donacijama i školarinama) a koji zadovoljavaju postavljene kriterije
- svakom maturantu nakon završene srednje škole dati vaučer (od, npr. 10.000 kn x 5 godina) koji može iskoristiti za plaćanje školarine (ovdje je pitanje da li se vaučer može iskorisiti samo na javnom ili i na privatnom fakultetu - ja bih bio za obje opcije, jer bi to definitivno povećalo "pritisak" na javne fakultete u pogledu povećanja kvalitete "usluge" koju pružaju)
- ustanoviti državnu agenciju koja studentima koji zadovolje određene kriterije (uspjeh na prijamnom, rezultat državne mature, nagrade na natjecanjima) daje stipendiju za plaćanje školarine po politici "no-questions-asked"
- bitno je naglasiti da fakultet s tom stipendijom nema ništa - on dobija iznos školarine od agencije, a "razračunavanje dugova" sa studentom preuzima na sebe agencija (čime ona postaje vrlo bitan entitet u javnom sustavu)
- agencija također daje vrlo povoljne studentske kredite (s malim kamatama i dugim rokom otplate) za studente koji ne mogu dobiti stipendiju
- javni fakulteti visinu školarina definiraju u suglasnosti s MZT-om (ovo bi moglo biti malo tricky :-), a privatni su slobodni da je definiraju po svome

Osnovni cilj je kreirati "tržište" visokog obrazovanja koje će omogućiti najbolje iskorištavanje raspoloživih resursa.

A sad na kraju, kad bolje razmislim, ovo bi bila prilično dobra replika američkog modela :-))). Što mi odmah govori da bi se sve navedeno moglo svesti pod kategoriju "wishful thinking". Koliko god ja bio uvjeren da je to najefikasniji model.

Tražili ste ideje, pa eto ...


Da li će se ova razmjena ideja nastaviti, ne znam, ali vi ćete prvi znati. Stay tuned ...

- 13:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2007.

Čovjek živi na stablu !!?? - Iliti "Ko je ovdje majmun"

Ne, ne, ne ....
Ovo je bilo doista nadrealistično. Ma kakav Dali, Picasso, kakvi bakrači.
Upalio sam slučajno TV, evo u pet popodne, onako čisto iz dosade. Na prvi program, i bio sam odmah spreman za šaltanje dalje, jer znam da nema šanse da u pet popodne na prvom programu bude išta zanimljivo.
Kad ono ...
Reporter HTV-a (mislim da je bio Edi Škovrlj) sjedi na stablu s nekim starijim gospodinom. Sjede u nečemu što bi se moglo nazvati povećom ptičjom kućicom. I pričaju.
Ja na prvi pogled reko, a što je ovo, "Globalno sijelo" pa sad pokazuju nekog čudaka kojemu odgovara živjeti na grani !?? A di je kraj ljudskim budaleštinama, mislim se ja. Ma ajde ipak da vidim o čemu se radi. kad ono, priča je ipak malo drugačija.
Dotični gospodin se zove Stevan Grabovac, Srbin je i povratnik u Hrvatsku. I iako ima VLASTITU kuću u Smilčiću, prisiljen je živjeti na grani. Ne baš onako ko tica, jel'te, već je čovjek sebi napravio malu kućicu. I to na kat, čak. U "prizemlju", koje se nalazi na razini tla u podnožju stabla, ima stol i stolicu, a na dva-tri metra visine, na debeloj grani mu je "spavaća soba". Sve je to omotano nekakvim platnima, daskama, trnitom ...
I čovjek tu živi. Već dvije godine.
A malo dalje stoji njegova obiteljska kuća. U kojoj je hrvatski prognanik iz Bosne. Kojem je hrvatska država prije dvije godine besplatno dala zemljište i građevinski materijal da sebi napravi kuću. I počeo je on graditi, ali mu se baš ne žuri previše. A i što bi se žurio. Nitko mu ništa ne može, jer on je hrvatski prognanik. Na "osjetljivom" benkovačkom području. I jedino što možeš je ... u stvari, ne možeš ništa. A Stevan i dalje živi na grani.
I što sad reći ?????????
Moglo bi se puno toga reći o državi i institucijama sistema koje definitivno nose svoj dio krivice.
Ali ja bih se ipak više koncentrirao na tog "Hrvata". Ili možda bolje rečeno (ne)ljudsku gnjidu za koju me je sram da pripada istoj naciji kao i ja. Kakav moraš biti čovjek da nakon toliko godina korištenja tuđe imovine još imaš kapaca gledati kako vlasnik kuće u kojoj živiš, živi na grani. I to dvije godine.
Jesam li možda previše oštar ? Naravno, ali ja sam Zvone Radikalni. I takav sam po cijelom tijelu. I iako pretpostavljam da i taj Hrvat ima "svoju priču" ne mogu istrpiti ovakvu nepravdu pa da ga j.... u tri p.... m.......

- 18:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

Napisao sam pismo Vesni Pusić

Poštovana prof. Pusić,

vidjevši današnji prilog u dnevniku u kojem se izvještavalo s HNS-ovog skupa i Vaš komentar o visokom obrazovanju, uzviknuo sam (zapjevao čak) „ALELUJA“.
Jer, izgleda da ima nade za hrvatsko obrazovanje thumbup.

Razlog mojeg ushita leži u činjenici da sam u Vašem komentaru po prvi puta u hrvatskom političko-medijskom prostoru čuo smislene ideje o pravcu u kojem bi trebalo ići hrvatsko visoko obrazovanje (za razliku od nebrojenih deklarativnih podrška „društvu znanja“).

Međutim, moj ushit je donekle bio umanjen činjenicom da u svojem komentaru niste bili posve precizni (namjerno ?), ili ste (što je vjerojatnije) bili ograničeni vremenom, pa rekoh da pokušam malo razjasniti o čemu se tu stvarno radi (probao sam naći detaljnije izvješće s tog skupa na Internetu, ali možda sam bio malo prebrz za naše novinare :-).

Dakle, da Vas citiram po sjećanju, rekli ste da bi „novac trebao slijediti studenta, išao on studirati u Zagreb, Dubrovnik, Split ili Osijek“. Uz dodatak „da se tu ne mora raditi o novcima koje student vidi“, moj zaključak je da ste mislili na nešto slično vaučerima. A ideja bi otprilike bila da svaki student na fakultet na koji dođe studirati „donese“ određeni iznos novca koji fakultet može iskoristiti za financiranje svog rada (odnosno, pružanje kvalitetnog obrazovanja dotičnom studentu).

I to je odlična ideja !!!!

Zašto ?
Stvar je toliko logična da spada u kategoriju (što bi Amerikanci rekli) no-brainer – što kvalitetniji (i poželjniji) fakultet, to će ga više studenata upisivati, što znači i više novaca da se fakultet dalje razvija. Briljantan primjer pozitivne povratne veze i iskorištavanja tržišnih mehanizama !!!

Iako je jasno da takav model zahtijeva i određene modifikacije (npr. za različite umjetničke akademije koje upisuju malo studenata a imaju visoke troškove „hladnog pogona“), uvođenje takvog modela bi bilo nemjerljivi napredak u odnosu na sadašnje stanje.

Jer, koliko sam upoznat (a mislim da jesam) trenutačni model financiranja sveučilišta je čisti RUSVAJ !!! Do prije nekog vremena su se novci fakultetima dijelili na potpuno netransparentan i u biti nedefiniran način, što je uzrokovalo ogromne razlike u financiranju pojedinih fakulteta (kad se gleda „glavarina“, odnosno iznos financiranja po jednom studentu). Da ne spominjem činjenicu da je fakultet na kojem radim u toj priči često prolazio dosta loše jer „vi ionako imate puno suradnje s privredom i dobro zarađujete“ (FER 50 % svojih troškova financira iz vlastite zarade, odnosno ubiranjem „poreza“ od 10 % na iznose svih projekata koji se na fakultetu realiziraju).
Znači, rezoniranje otprilike ide - mi svoje znanje primjenjujemo u praksi i uspješno ga prodajemo na tržištu (što znači da je to znanje relevantno), i zato ćete nas manje financirati !!!?? Na Internet forumima bi sad lijepo leglo WTF :-))).

Znam da je prije dvije godine (ili tu negdje) započeta određena reforma načina financiranja sveučilišta od strane MZT-a i da se počeo pojavljivati termin „lump sum“ – MZT odredi „lump sum“ koliko novaca će dobiti pojedino sveučilište, a onda samo sveučilište dalje raspodjeljuje ta sredstva. Nisam nimalo iznenađen činjenicom da se ni do danas nisu uspjeli dogovoriti kako će obaviti tu raspodjelu njami.

Elem, koliko god uvođenje novog modela financiranja bilo korak u pravom smjeru, ono će nas dovesti tek na polovicu puta.

Jer, tužna je činjenica da hrvatska država nema dovoljno novaca da financira visoko obrazovanje u obimu u kojem je to nužno da bi hrvatski stručnjaci bili kompetitivni na globalnom tržištu rada. Ili preciznije, u Hrvatskoj nema političke volje da se obavi preraspodjela budžetskih sredstava u korist obrazovanja.

U potrazi za tom političkom voljom sam detaljno pregledao programe naših stranaka, u grozničavoj potrazi za nekim naznakama kako naše stranke vide budućnost hrvatskog obrazovanja. I našao sam uglavnom samo floskule i prazne deklaracije, bez ikakvog konkretnog plana akcije headbang.

ALI !!!!

Našao sam svjetlo na kraju tunela. I to u programu HNS-a kiss. Stidljivo, ali ipak je bilo tu.

A kaže ovako :
promijeniti model financiranja studija kroz koji će se povećati odgovornost studenata za vlastito obrazovanje.

Kad sam prije nekog vremena, potaknut diskusijom s gospodinom Lesarom na portalu pollitika.com, odlučio pročitati HNS-ov program (odnosno njegov dio vezan uz obrazovanje), i u tom programu našao gornji citat, odmah sam krenuo pisati post za svoj blog (gdje sam se jednom već osvrnuo na problem visokog obrazovanja - (Pre)baci drugom vrući krumpir ) s detaljnom analizom tog programa (naravno, sa svojeg stajališta). Međutim, svakodnevne obveze su uzele svoj danak i taj post je završio u arhivi „To finish“ no.

Ali, bez obzira na taj „propust“ (lijenost ?), ispraviti ćemo to, barem donekle, sada. Jer, koliko ja razumijem gornji citat, u njemu se kaže da bi studenti trebali sudjelovati u financiranju svojeg studija. Odnosno, da bi se studij trebao plaćati (ali, rečeno onako zamumuljeno politički, jer bi inače završilo na prvoj stranici Večernjeg puknucu).

Kako sam ja apsolutno uvjeren da je jedini način za „spas“ hrvatskog visokog školstva uvođenje školarina za studente (gdje bi samo neke od prednosti bile: veća motivacija studenata i shodno tome brže završavanje studija, „eliminiranje“ neozbiljnih studenata koji otpadnu nakon godinu dvije a svojom brojnošću ruše kvalitetu studija, povećanje financijskih sredstava za fakultete, uvođenje odnosa „kupac“ – „korisnik“ pri čemu bi studenti nakon plaćanja školarina mogli s „jačim“ argumentima tražiti poboljšanje kvalitete nastave, ...) zanimalo bi me da li sam ja to doista dobro shvatio program HNS-a.

Naravno, jasno mi je da put do uvođenja školarina mora biti postupan i da ga mora pratiti razvoj državnih institucija (kreditiranje, stipendije), ali pitanje je principijelno jasno.

Da li HNS podržava uvođenje školarina na hrvatske fakultete ?

- 23:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>