Zvone Radikalni

Sto mu debeljuškastih praščića, upravo sam skužio da je danas petak 13-ti!

Brrr :-)))

Baš me zanima kako će završiti.

Ako sve bude po planu, sutra u ovo vrime ću sretno spavati u svom starom krevetu u Sukošanu, zajedno sa svojim sinčinom i Princezom . Ako ne, eto teme za malo ozbiljniji post o fenomenu petka trinaestog .

Najprije moram reći riječ dvije o jednom velikom čudu! Naime, da se u ovih godinu dana otkako su nas Slovenci počeli prcati u zdrav mozak nisam u svom stilu “raspištoljio” na blogu (mrak bi rekao “puk’o ko kokica” ;-) i počeo im skidati sve redom – eeee, to (mi) je veliki uspjeh :-)

A u stvarnom životu sam se raspištoljio N puta, od kojih posebno pamtim dvije situacije - jednu na samom početku ove priče (negdje je to bilo početkom godine) kad se neki telac-prodavač u Plodinama namjerio ući sa mnom u diskusiju da “zašto ja bojkotiram slovenske proizvode”, a druga je bila nedavno, kad je na Dnevniku Jaca objavila da Hrvatska prihvaća arbitražni sporazum a što mi je temeljito upropastilo večeru (i rezultiralo s puno pitanja od strane mog sinčine: “tata, tata, što ti je”)

A da se svaki pravi Hrvat zbog ove situacije raspištoljiti treba i mora – to za mene uopće nije sporno! Jer, Slovenci nam pokušavaju napraviti isto šti i Srbi – UKRASTI HRVATSKI TERITORIJ! Jasno, razlika je u “količini” (što bi englezi rekli scale), i “načinu” jer Slovenci to rade “u finjaka” (nisu oni Balkanci pa da takve stvari rješavaju oružjem), ali da vam pravo budem iskren, zbog toga su mi još i mrži!

Oćeš hrvatski teritorij?

Uzmi brate lipo pušku, dođi, pa da vidimo!

Ali, kao što rekoh, Slovenci nisu Balkanci već su Slovenci pičkice, i zato oni to rade “u fino” – na “evropski” način.

No, nisu Slovenci jedini razlog da se čovjek u ovoj situaciji raspištolji. A, jok malac. Ne znam za vas, ali ja se vrlo dobro sjećam Sanaderovog odlučnog: “Ni djelić hrvatskog teritorija nećemo mijenjati za ulazak u EU”. Valjda ga zato više i nema u ovoj priči :-). Ali bez obzira na to, kad se sjetim što su HDZ i njegovi “odličnici”, od kojih su mnogi još i danas aktivni u politici, radili Ivici Račanu kad je potpisao sporazum s Drnovšekom (a koji je, bar tako kažu ljudi koji znaju, bio čak i povoljniji od ovoga što nas sad čeka!), e odma’ mi se stisne štumak.

Kad se sjetim one hajke, onog nacionalističkog preseravanja u najčišćem obliku, i koliko je taj rusvaj stvorio problema Račanu u obavljanju njegovog premijerskog posla, i kad sad vidim te iste hadezeovce kako “apeliraju na nacionalni interes” … momentalno mi poiskaču svi osigurači :-)

Zato posve shvaćam Zorana Milanovića i njegovu želju za isprikom Jadranke Kosor zbog HDZovog tadašnjeg ponašanja – ja bi tražio od svakog pojedinačno (od onih koji su i tada bili aktivni: npr Šeks, Bebić, Hebrang) da izađe na govornicu i osobno se ispričaju hrvatskom narodu što su eto, prije osam godina bili glupi, ali danas su se opametili i mole za naš oprost :-)

Ali, to, naravno, u politici tako ne ide i politički gledano, taj zahtjev Zorana Milanovića je bio teški gaf. Iliti, sasvim je nebitno “iskakanje osigurača” i ko je bio u pravu a ko je bio u krivu prije osam godina, ovdje pričamo o ozbiljnim stvarima i potrebno je primijeniti maksimalno racionalan pristup.

Racionalno gledajući stvar, nema se tu što puno pričati jer stvar je jasna: trebamo se odlučiti hoćemo li “dati guze” (odnosno, nekih 60-ak kilometara kvadratnih hrvatskog mora) u zamjenu za članstvo u EU.

Jer, to je ono na što se cijela priča svodi. Neki kažu da nije sve tako crno i da hrvatski teritorij nitko neće uzeti, da imamo dobar case u skladu s međunarodnim pravom, i svašta još kažu – ali, to su optimisti. Doduše, i ja sebe ubrajam u optimiste, ali ovdje optimist nisam. Ja bih čak rekao da se po ovom pitanju ubrajam u pesimiste jer mislim da ovih par desetaka km kvadratnih nije ništa prema onome što će nam Slovenci složiti nakon što dobiju vezu s otvorenim morem pa pokrenu pitanje iskorištavanja prirodnih resursa na Jadranu! Malo se o tome priča, premalo po mom mišljenju. Jer, ako bih još i prežalio tih par desetaka km kvadratnih, da nam Slovenci počnu dizati naftne i plinske platforme po Jadranu – e to ne bih izdržao!

Ukratko – situacija je TEŠKO SRANJE, dobrih rješenja NEMA i sad je samo pitanje što učiniti?

I pitanje svih pitanja – ratificirati sporazum u ovakvom obliku ili ne?

Da ste me pitali prije petnaestak dana, ja bih bio vehementno protiv ratifikacije i smatrao bih to činom veleizdaje, no jedan poduži razgovor s ćaćom mi je dao misliti i danas spadam u “neodlučne” (neodlučan iz razloga što još nisam prikupio sve potrebne informacije!). Kako je to ćaća (citiram otprilike po sjećanju) lipo rekao: “Hrvatski ponos? Kakav ponos? Na što to mi možemo biti ponosni? Pa pogledaj samo  kako nam država izgleda: privatizacijska pljačka, mito i korupcija na sve strane. I sad ćemo tjerati mak na konac radi niti jednog promila hrvatskog mora i zbog toga za pet godina odgoditi ulazak u EU koja nas jedina može spasiti”.

Tako nekako je to meni rekao ćaća i dobro je rekao. Primjer “patriotske inverzije” – u ovoj situaciji je vjerojatno “patriotskije” dati taj komadić mora Sloveniji i time osigurati bolju budućnost unutar EU negoli staviti “očuvanje hrvatskog teritorija” kao vrhovni patriotski princip i svima poručiti: “ne damo ni milimetra, ko vas jebe”.

I time dolazimo do zadnje stavke u ovoj priči – tko u ime Hrvatske ima pravo tako nešto odlučiti?

Odgovor je, po mom skromnom mišljenju, jedan i jedini mogući – hrvatski narod (ok, državljani Republike Hrvatske, da budemo politički korektni :-).

Jasno je meni da bi mnogi rado “zaobišli” narod pri odlučivanju o tako krucijalnom pitanju i stvar povjerili u “provjerene” ruke tehnokratske elite. Neki će reći da je tako “bolje” jer u sadašnjem euroskeptičnom raspoloženju nema šanse da taj referendum prođe, a EU nam je ipak, jel’te, “sudbina”.

Takva priča je, drage dame i gospodo – ČISTI BULLSHIT!

Mnogo je razloga zašto je tomu taku, ali možda i najvažniji je da političke elite ove zemlje ne smiju sebi dopustiti da na svoja leđa preuzmu teret takve odluke. Ne da oni ne bi – siguran sam da bi se oni rado “žrtvovali” (naime, njima će sigurno biti dobro ovako i onako a ovako možda i uđu u povijest) – radi se o tome da bi za hrvatsku priču u Evropskoj uniji bilo pogubno da starta uz tako gadni demokratski deficit.

Jer, što će se desiti ako (kad!?) bude još gorih sranja i kad Slovenija još jače “zaore”? Pa kad cjelokupna politička elita potpuno i kompletno izgubi svaki kredibilitet. Jasno, nije da kredibilitetom i sad obiluju, ali treba reći da ovdje ipak pričamo o jednoj stvari koja je po dugoročnom značenju zasebna kategorija.

Tada nas čekaju nove “Rive”, čekaju nas novi nacionalistički likovi i sve u svemu mislim da to nikako ne bi bilo dobro.

Stoga je po mom mišljenju jedino ispravno rješenje slijediti primjer Slovenaca i o pitanju ratifikacije arbitražnog sporazuma raspisati referendum. U konačnici, s obzirom da je HDZ sto posto za, a da je već sad izvjesno da će na takvu poziciju nadoći i SDP, nekako računam da ne bi trebalo biti preteško uvjeriti građane u to da je prihvaćanje arbitražnog sporazuma za Hrvatsku najispravniji put.

A ako se narod pokaže “nerazuman” i kaže ne ...  a bože moj, (i) to je demokracija :-)

Treći dan je počeo isto kao i prva dva – buđenjem u ranu zoru, negdje oko pet ujutro po lokalnom vremenu. Što i nije bilo loše jer je trebalo odraditi i štogod posla. Pa sam malo bio na mailu, malo na telefonu (ali ne baš previše jer ova banda iz T-Mobile u Americi minutu razgovora s iPhoneom naplaćuje 20 kuna!!!!), i ura i po je prošla dok si rekao keks.

Onda je trebalo napraviti jednu vrlo važnu stvar – kupiti OOPSLA majicu :-))). Naručivati to u sklopu registracije mi se baš i nije činilo primjereno pa se trebalo snaći na samoj konferenciji. Prvi dan sam odmah pitao ali su me malo prestrašili da dođem u četvrtak pa ako što ostane. Stoga sam u četvrtak, odmah u 8:00 po otvaranju bio na registracijskom desku – i dokopao se svoje majice :-). A čak sam našao i L veličinu.

Nakon što sam uspješno obavio taj vrlo važan zadatak, spustio sam se među konferencijaše da poslušam što imaju za reći. Bilo je jedno predavanje o agilnim specifikacijama koje je izgledalo zanimljivo, ali na kraju i nije baš bilo (a ako vam se kombinacija „agilnosti“ i „specificiranja“ čini kao oksimoron – you are not alone ;-).

No, nakon toga predavanja se desila GLAVNA STVAR DANA!!!

Naime, švrljajući malo po konvencijskom centru, odjednom sam naletio na, koga – glavom i bradom Bjarnea Stroustrupa. E, tu više nije bilo mrdanja. On je proslijedio u dvoranu u kojoj se moglo na miru raditi, a kad je odatle izašao, iskoristio sam priliku i uletio :-).

Glavni rezultat:



Naravno, nisam mu uletio odmah s onim „može slikanje“, već sam ga najprije pitao što se desilo s C++0x konceptima koji su naprasno izbačeni iz ove verzije standarda nakon što je zadnjih par godina u to uloženo puno truda. Pa sam dobio i ekskluzivnu izjavu po tom pitanju (ma vraga ekskluzivnu, prvo što mi je rekao je da na njegovom sajtu mogu pogledati u detalje objašnjen njegov stav ;-).

A stvar je bila u tome da su otkrili da koncepti (odnosno „concept maps“) u određenim situacijama stvaraju probleme, odnosno da nije jednoznačno određeno kako bi se stvar trebala realizirati kroz kompajler. Njegovo preferirani način rješavanja tog problema je bio da se stvar popravi, odnosno da se malo pričeka s objavljivanjem standarda, ali kako se drugi nisu složili (što i nije čudo s obzirom da je standard već 10 godina u nastajanju ;-), stvar su naprosto izbacili. Za kraj mi je dao i svoju procjenu da će proći jedno 5 godina dok se to ne riješi :-(. Šteta, jer radi se o vrlo zanimljivoj ideji kojom bi C++u dobio dodatne mogućnosti modeliranja na „višem nivou“.

Nakon susreta s Stroustrupom dalje je sve očekivano bilo „downhill“ :-). OK, sad malo pretjerujem jer sam nakon toga imao vrlo zanimljivu diskusiju s par ljudi iz Googla. Popričali smo o famoznih 20% vremena koje Googleovi zaposlenici mogu posvetiti svojim pet projektima – bilo da žele raditi na osobnom usavršavanju i usvajanju novih tehnologija, bilo da žele raditi baš na razvoju nekog „osobnog“ projekta (a koji ima „potencijala“). Jednoglasna ocjena svih je bila da je to apsolutno fantastična stvar koja je Googleu donijela puno toga dobroga (npr. Gmail, Picassa, ...) a ja sam (pripametno) primjetio da tako nešto u Googleu funkcionira ponajprije zato što imaju izuzetno kvalitetne, kreativne i motivirane zaposlenike :-). Što je jedna u biti poprilično očita opservacija – dovoljno je zamisliti kako bi takva praksa završila u prosječnoj hrvatskoj IT firmi.

U diskusiji smo se dotakli i Cloud Computinga i tu sam isto došao do vrlo zanimljive informacije. Naime, moj stav o Cloud Computingu bi se mogao sažeti otprilike ovako: „u principu je to odlična ideja, ali bez interoperabilnih standarda, koji će omogućiti seamless prelazak s jednog cloud-providera na drugi, osuđena na neuspjeh zbog problema s lock-inom“. No, dečki iz Googla (ok, bila je i jedna cura ;-) su mi rekli da američka vlada žustro radi na „gurkanju“ vendora prema interoperability standardima, a s obzirom da je Google at the forefront te priče, ako oni kažu da je tome tako, onda moja predviđanja za cloud computing definitivno dobivaju ružičastiju varijantu!

Popričali smo malo i o tome je li Google sljedeći „bad boy“ informatičke industrije (kao što su to u prošlosti bili IBM, Microsoft, pa čak i Intel). Nismo došli do nekog čvrstog zaključka, ali činjenica jest da se Google za sada iz svojih „spački“ relativno lagano izvlačio (iako treba još vidjeti što će biti od ovog projekta digitalizacije knjiga!).

Što je najbolje, iz toga razgovora nisam izašao praznih ruku, pa sam tako dobio Googleovu Rubikovu kocku i još par zanimljivih suvenirčića :-).

Zatim sam poslušao još jednu prezentaciju, gdje je Bjarne Stroustrup pričao o optimizacijama koje se mogu realizirati primjenom određenih tehnika kod realizacije iteratora za STL a nakon toga je došlo vrijeme i za zadnji event iz programa OOPSLA-e – druženje uz sladoled (i čisto da znate, bez da trepnem okom bih mijenjao ono što sam tamo polizao za jednog dobrog Ledovog Kinga ;-).

I to je bilo to. Tri dana koja su pored ovih "novinskih izvještaja" definitivno zaslužila i jedan širi osvrt, ali to u sljedećem postu :-)

Ako je prvi dan na OOPSLA-i bio uzbudljiv, drugi je bio ... uzbudljiv na kvadrat!

Doduše, početak je bio sasvim neuzbudljiv jer sam, probudivši se negdje u pet ujutro po lokalnom vremenu, potrošio tri sata na „rješavanje zaostataka iz domovine“ (čitaj, ispravljanje prve domaće zadaće iz Objektnog oblikovanja ;-). To je naprosto trebalo obaviti, a ranom zorom se ionako ništa pametnije nije moglo raditi.

No, kad sam skinuo s vrata tu obvezu, dalje je sve bilo lakše.

A dan na konferenciji sam započeo s predavanjem na kojem je predavač (Karthik Dinakar, ako baš morate znati ;-) iznio iskustva svog tima u uvođenju agilnog procesa razvoja (naziv predavanja je bio – Agile Development: Overcoming a short-term focus in implementing best practices). Predavanje je bilo vrlo poučno i nadasve korisno – naime, i moj tim je trenutno u sličnoj situaciji i saznati više o iskustvima drugih je bilo više nego dobrodošlo.

Nakon toga sam se malo zaputio do OOPSLA Bookstore, pogledati knjige koje su se nudile na prodaju i moram priznati da mi je bilo toplo oko srca kad sam vidio da otprilike 50% tih knjiga (od nekih 30-ak ponuđenih) već imam u svojoj biblioteci :-))). No, naišao sam na jednu koju nemam: Fearless Change – Patterns for Introducing New Ideas, u kojoj autorica Mary Lynn Manns iznosi niz, ajmo to tako reći, „obrazaca“ (predložaka?) za uvođenje novih ideja u organizaciju. Jasno, knjiga mi je legla ko kec na desetku (vidi prethodni paragraf), pa sam je bez puno razmišljanja odmah i kupio. A slučaj je htio da se baš negdje u to vrijeme tu našla i autorica, pa sam dobio lijepu posvetu i poziv „to keep in contact“ (reče da piše novu knjigu, pa su joj valjda dobrodošla sva iskustva).

Anyway, s time je polako došlo vrijeme ručka (koji je ovaj put bio nešto bolji, ali je bio tako „oskudan“ da bih bez problema pojeo dva takva ;-) a nakon ručka je došlo vrijeme i za drugi tutorial kod cara domain-driven dizajna, Erica Evansa.

I ovaj tutorial je bio apsoštrumfno fantastičan, a za razliku od prvoga, na kojem smo se bavili „osnovnim građevnim blokovima DDD-a“, ovaj put smo se pozabavili higher-level konceptima „Context Boundary“ i „Core Domain“. Tijekom ta četiri sata smo razradili prilično detaljno jedan case study, iako, ruku na srce, dalo bi se o tome pričati i tri puta toliko :-).

Na kraju je bilo potpisivanje knjiga, a kako sam ja svoju ostavio u HR (je, sjetio sam se da bi bilo zgodno dobiti posvetu na njoj, ali nositi je sve u SAD samo radi toga baš mi i nije bio ćeif), zadovoljio sam se slikom s Ericom Evansom.



Nakon tutoriala, došlo je vrijeme i za „Social event“, iliti TULUM. I da vam budem iskren, tulum uopće nije bio loš. Bilo je fine papice (konačno!), bilo je i pića (ne baš jeftinog, ali ... ;-), a bio je tu i DJ za „nabrijavanje“ atmosfere.

No, meni nije trebao DJ za „nabrijavanje“ jer sam u roku od pet minuta, švrljajući po dvorani naletio najprije na Bjarnea Stroustrupa , zatim je tu bio i Ralph Johnson (of design patterns fame), pa Daniel Ingalls (desilo se eto da sam se našao za istim stolom s njim pa smo malo i popričali ;-), a i Ward Cunningham (originalni autor Wiki koncepta!!!) se muvao okolo.

Jel' vam trebam što dalje pričati :-)))))!!!!!!

Evo i jedna slikica Bjarnea Stroustrupa i Ralpha Johnsona:


Shot with iPhone 3G at 2009-10-29

I baš sam se bio namjerio da nekako uhvatim Stroustrupa pa da se i s njim uslikam, ali dok sam ja skupio kuraže, njega već nestade! A jebenti!!!

Što se tiče samog tuluma, pri kraju se to pretvorilo u pravi tulum, ekipa se razbacala na plesnom podiju, a za dobru mjeru, i ja sam na kraju malo zaplesao. Kako se to desilo? Jednostavno – sjedio sam uz plesni podij pijuckajući svoje piće kad je do mene došla jedna starija gospođa (ali good-looking!) i mrtva hladna rekla „Come on“. A kako se plesanja ne libim (heh, davno su bili dani plesne škole u Pauka na Savi, ali puno puta su mi koristili u životu ;-), baš smo lipo zaplesali. Actually, mogu reći da sam je sasvim lipo izvrtio na podiju ;-)

Evo i malo slika:




Shot with iPhone 3G at 2009-10-29

Tulum se priveo kraju negdje oko deset i po, ali tu nije bio kraj večeri!!! A svi vi pokvarenjaci koji ste pomislili „aha, vidi ti malca“, pomislili ste skroz krivo :-).

Uostalom, pogledajte donju sliku i sve će vam biti jasno.



Večer je završila tako da sam pošao u dućan, kupio sebi kupaće i buć u bazen, na petnaestak minuta plivanja.

I tako je prošao drugi dan ...

Daleko je ta Amerika ... al' nije bilo druge nego po onoj staroj: kad neće brdo Muhamedu, oće Muhamed brdu :-). Stoga sam nekako istrpio 15-ak sati puta (da vidimo, iz stana u Zg sam izašao ujutro u 8, a u sobu u hotelu sam ušao negdje oko 2 po ponoći po hrvatskom vremenu – holly shit, pa to je 18 sati!) i dokoturao se do Orlanda (Florida, USA), gdje se ove godine održava OOPSLA (za „pale s Marsa“ – OOPSLA = Object-Oriented Programming, Systems, Languages and Applications :-))).

THE konferencija i mitsko mjesto objektno-orijentirane paradigme, u čije „inovacije“ spadaju design patterns, agilne metodologije, refactoring, TDD, ... – stvari koje su danas common knowledge, a koje su njihovi autori po prvi put prezentirali na OOPSLA-i prije N godina. Koliko sam samo referenci na OOPSLA-u našao u raznoraznim člancima dok sam krajem 90-tih ozbiljno „orao“ po C++u, teško bi ih bilo i pobrojati!

Doduše, treba reći i da OOPSLA više ipak nije toliko dominantno najvažnija konferencija kao što je nekad bila, i to ponajprije zato što se eksplozivnim širenjem objektno-orijentirane paradigme i svih dobrih ideja s OOPSLA-e u zadnjih 10-15 godina, otvorilo dosta novih područja što je rezultiralo i ustanovljavanjem novih, specijaliziranih konferencija (pa tako primjerice agilisti imaju svoju konferenciju posvećenu razradi agilnih metodologija), no, OOPSLA je još uvijek OOPSLA :-))).

A prvi dan je opravdao SVA očekivanja!

Počelo je sa keynote govorom Barbare Liskov, prošlogodišnjom dobitnicom Turingove nagrade (nešto kao Nobel za computer science, to get you into perspective ;-), i što reći nego – žena je ZMAJ!!!

Autorica koncepta Abstract Data Types (na kojima takoreći počiva objektno-orijentirana paradigma) i programskog jezika CLU kroz koji je realizirala te ideje, autorica koncepta iteratora (iskreno, nisam pojma imao da je to njena ideja), osoba koja je 70-tih dala ključan doprinos razvoju modernog software developmenta održala je izvrsno predavanje na kojem je posebno istaknula važnost povijesti computer science-a tako što nas je provela kroz najznačajnije radove Davida Parnasa, Edgara Dijkstre i ostalih (a našao se i pokoji njen članak).

Apsolutno iznenađenje mi je bilo kad je, onako usput spomenula priču o tome kako je nastao Liskov Substitution Principle. A nastao je takoreći slučajno. Naime, 1987-e su je organizatori OOPSLA-e zamolili da dade jedan osvrt na stanje u razvoju OO jezika (s naglaskom na nasljeđivanje) i ona je napisala članak „Data Abstraction and Hierarchy“ u kojem je „iz šuba“ iznijela Liskov Substitution Principle. Već u to vrijeme se odmakla od istraživanja vezanih uz programske jezike (sad se uglavnom bavi distribuiranim sistemima), i rekla je da se nakon nekoliko godina po objavi tog članka silno iznenadila kad je vidjela koliko značenje Liskov Substitution Principle ima u modernom software developmentu (a koliko značenje ima pogledajte u postu Roberta Martina „The Principles of OOD“ koji je i inače must read za svakog ozbiljnog developera).

Update: evo i jedne slikice (btw. ova ćelenka točno ispred mene je ni manje ni više nego Bjarne Stroustrup ;-):



Anyway, dan je počeo apsolutno štrumfastično i nije ga mogao pokvariti niti bljutavi i nejestivi ručak :-).

A poslije ručka, još jedan draguljčić – tutorial Erica Evansa: „Domain Driven Design – Putting Model to Work“. Četiri sata slušanja (i diskutiranja!) s carem domain-driven design-a je nešto što se ne propušta i tutorial je opravdao sva očekivanja. S obzirom da sam bio budan od pet ujutro (a nisam se baš ni naspavao), a tutorial je trajao od 13:30 do 17:30, činjenica da nisam niti jednom zijevnuo tijekom tih svih četiri sata dovoljno govori.

Doduše, moram reći i da nisam baš puno toga novog čuo :-), jerbo je fokus bio na „osnovama“ DDD-a, ali čuti i vidjeti s kojom lakoćom Evans iznosi priču o DDD-u je definitivno motivirajuće. Pogotovo s obzirom da manje više isto to i ja ovu srijedu pričam svojim studentima na predmetu Objektno oblikovanje na FER-u (i nije da sam toliko lošiji od njega, nije ;-). Sutra je glavna stvar na rasporedu drugi DDD tutorial s naslovom „Domain Driven Design Strategy“ i tu ćemo vjerujem već načeti i neke „naprednije“ teme.

I to je bilo to za prvi dan.

Sad idem maznuti jedan jumbo steak, a onda slijedi odlazak u „Irish Pub“ na „Social event“ – da se malo „družimo“ (srećom, sutra rano ujutro nema predavanja „koja se ne smiju propustiti“ ;-).

Sto mu debeljuškastih praščića! Da mi je neko prije par mjeseci rekao da ću o Jadranki Kosor pisati lipo rekao bih mu da nema dvi čiste u glavi i da to spada u kategoriju „nemogući događaj“. No, premijerkin nastup jučer (srijeda) u Dnevniku mi je dao misliti! Naime, Jadranka je rekla sve točno kako je!! Teško mi se sad sjetiti točnog citata, ali smisao je bio otprilike: „došlo je vrijeme da SVI malo stisnemo remen, i ako se tako uspijemo dogovoriti, Hrvatska ima šansu“. Smireno, staloženo, racionalno ... PR nastup par excellance!

Nakon završetka priloga, s „vilicom prema dolje“, počelo me proganjati pitanje - ma je li to moguće?

Je li moguće da Jadranka Kosor, ta do nedavno „žena smijeh“, doista ima snage, hrabrosti i političke vještine da odradi ono što njena dvojica muških prethodnika (računam od 2000-te jer ono prije se „premijeri ne računaju“ ;-) ne da nisu mogla odraditi, nego nisu mogla ni načeti!?

Ima li ona snage za provući kroz vladu i parlamentarnu proceduru „ispravan“ budžet, koji može biti i ovakav i onakav i u stvari bilo kakav (ovo je pjesnička figura ;-), sve dok je u ukupnom iznosu jedno 10 milijardi kuna manji od ovogodišnjeg? Može li ona konačno srezati rasipništvo države koje je u ovoj krizi kamen oko vrata hrvatskoj ekonomiji?

Jer, to je jedini način na koji se ova država može spasiti ekonomske propasti i stagnacije. Država je pojela sav raspoloživi novac na tržištu, u privredi nitko nema ni kune i nitko nikome ništa ne plaća, i ako se ovako nastavi još par mjeseci, crno nam se piše.

Jasno, ovakvo reduciranje državne potrošnje se može napasti keynesijanskom kritikom da je privatna potrošnja radikalno pala i da država mora „popuniti rupu“, uz navođenje primjera enormnih fiskalnih stimulusa u SAD, Velikoj Britaniji, Kini ... no treba ipak imati u vidu da je Hrvatska još uvijek daleko od statusa „razvijene zemlje“ (i posljedičnog kreditnog rejtinga) a uz vanjski dug koji se bliži iznosu od 100% BDP-a ... ahem, ahem, koliko ono milijardi eura dolazi na naplatu sljedeće godine?

Ukratko, došli smo do zida i ovako više ne može.

I sad su tu dva scenarija.

U prvome, Jadranka Kosor postaje hrvatska Margaret Thatcher (ma jesam li ja ovo napisao???) uz primjese Eliotta Nessa - državna potrošnja je srezana, bolni rezovi u brodogradilištima i teškoj industriji provedeni (a showdown sa sindikatima preživljen ;-), privatno poduzetništvo oslobođeno okova, a javnost koliko toliko primirena efikasnim procesuiranjem „korupcionaških tajkuna“.

U drugom scenariju, sve iz prvog scenarija ispadaju puste sanje, zahtjevi svih socijalnih, koalicijskih i inih „partnera“ su zadovoljeni prenapuhanim i ružičasto obojenim budžetom, a stvar će „spasiti“ MMF – Jaca će doći i reći: „dragi moji Hrvati, u govnima smo do grla, bankrot je pred vratima i sad nam nema druge nego slušati dečke iz MMF-a“.

Prije sedam dana, omjer koji bih stavio na ova dva scenarija je bio otprilike 0 : 100.

Danas više nisam baš tako siguran ...

Bliže se ključne utakmice i nervoza nacije polako raste. Kiks doma s Ukrajinom kad nismo uzeli sva tri boda nam je značajno zakomplicirao situaciju i tu smo gdje jesmo. Doduše, dobra igra protiv Bjelorusije je (opet) naciji dala krila :-), ali, iako su stvari još uvijek u “našim rukama” (teoretski), računati s pobjedom protiv Engleza na Wembleyu je uvijek  malo ambiciozno :-).

A što ako izgubimo od Engleza?

U tom slučaju stvar je jednostavna – ukoliko Ukrajinci doma protiv Engleza izvuku barem bod, papa Južna Afrika …

A što ako i Ukrajinci izgube?

Eeee, onda se stvari kompliciraju. Ali, da bi vidjeli moguće rasplete, ajmo najprije vidjeti tablicu naše grupe:

1. Engleska - 7 utakmica, 21 bod, gol razlika 26:4

2. Hrvatska – 7 utakmica, 14 bodova, gol razlika 15:7

3. Ukrajina – 6 utakmica, 11 bodova, gol razlika 9 : 6

Preostale utakmice koje se imaju odigrati su:

5.9. Hrvatska – Bjelorusija

5.9. Ukrajina - Andora

9.9. Engleska – Hrvatska

9.9. Bjelorusija – Ukrajina

10.10. Ukrajina – Engleska

14.10. Kazahstan – Hrvatska

14.10. Andora - Ukrajina

Zanemarujući utakmice s Engleskom, Ukrajina ima još 3 utakmice za koje je očekivati da će pobijediti, dok Hrvatska ima dvije. Naravno, Bjelorusiju i Kazahstan ne treba samo tako otpisati (Andora je ipak neka druga liga), ali vjerujem da su i Hrvatska i Ukrajina momčadi koje će kad je stani-pani odraditi posao. Ono što je zanimljivo u takvom raspletu je da rezultira situacijom u kojoj Hrvatska i Ukrajina imaju ISTI broj bodova!

I što ćemo sad?

Nema problema – kao što svaki pravi navijač zna, takve situacije su svakodnevica u nogometnom svijetu i postoje pravila kako se razriješavaju. Jedini je problem što ta pravila nisu u svakom natjecanju ista! Pa je negdje najvažnija gol-razlika a negdje se pak gledaju međusobni omjeri.

Stoga, da ne bi živjeli u neizvjesnosti pred “sudbinski” meč naše reprezentacije (ima li kod nas uopće drugačijih ;-), evo što Wikipedija kaže za tie-breakere u kvalifikacijama za SP:

1. goal difference in all group matches
2. greater number of goals scored in all group matches
3. greater number of points obtained in matches between the tied teams
4. goal difference in matches between the tied teams
5. greater number of goals scored in matches between the tied teams
6. drawing of lots, or a play-off (if approved by FIFA)

Ukratko – prvi i najvažniji kriterij je GOL RAZLIKA! (mala digresija: primjetite da su Hrvatska i Ukrajina po kriterijima 3, 4 i 5 poravnate, s obzirom na rezultate 0:0 i 2:2 u međusobnim ogledima ;-)

Pogledom na tablicu bi se reklo da Hrvatska izvrsno stoji, s gol razlikom 15:7 (+8) u odnosu na 9:6 (+3) Ukrajine. Ali, avaj i kukulele, Ukrajinci imaju još dvije utakmice s Andorom i VRLO je vjerojatno da će svoj score značajno popraviti :-(.

Strategija je dakle kristalno jasna:

1. Uzeti koji bod Englezima na Wembleyu

2. Ako ne ide pod 1) onda ukrcati što više golova Bjelorusiji i Kazahstanu (i nadati se da će Englezi u skladu s fair-playem odigrati, za njih nebitnu, utakmicu u gostima kod Ukrajine)

Huh, nimalo jednostavan zadatak …

Ko ovo uspije odslušati do kraja, svaka mu čast



Kao hint što možete očekivati, evo i par komentara s YouTube-a:

God would turn into an atheist˙ if he were to listen this.

You're completely missing the˙ point, this takes singing to a whole new level of suck.

I think this guy made more atheists today than˙ Christians.

This is why America allows guns, so people like us˙ have a way of shutting certain individuals up

I don't believe in God, but now I believe˙ in Hell.

...

Za treću godišnjicu, treći “memorijalni picigin”.

Eh, ko bi reći da je već prošlo tri godine … :-(. No, vrijeme i život idu dalje, a ostaju (samo) sjećanja. I tako valjda mora biti.

Ali, bar je picigin bija odličan :-). Uvjeti za igru IDEALNI (fina oseka, uz poneki oblačić - “da sunce ne ide u oči” ;-), ekipa, iako ponešto okljaštrena (o tom kasnije nešto više) odlična , “šank” opskrbljen s dovoljnom količinom “osvježenja” i sve u svemu bilo je to jedno fenomenalno popodne.

A na početku svakako triba spomenuti i notable non-appearences (po hrvatski, “majstori koji su bili spriječeni”).

Prvi na popisu je Laki koji ima neprejebivo opravdanje – naime, u vrime kad smo se mi itali ko sikire po sukošanskoj plaži, on je u Slovačkoj imao “bliske susrete treće vrste” sa slovačkim specijalcima :-))). Glavno da se vratija živ, a da nan je falija, falija je.

Druga legenda koja nan je falila je Marin Ramić zvani Apsolutna Sikira. Njegovo “opravdanje” spada u klasičnu kategoriju -  triba je raditi! Ali, posve opravdano, kad se uzme u obzir da mu je brat s kojim vodi dva kafića u Sukošanu par dana prije toga doživijao dvostruki lom vilice (!!!) na lokalnom nogometnom turniru (kad san ga sritija, preporučija san mu par dobrih Hippovih kašica ;-)))).

Svaka čast i kumu Juri, koji je usprkos ludnici prilagodbe njihovog ERP softvera na novu stopu PDV-a ipak naša dvi ure da dođe baciti koju partiju.

A počelo je “standardno”, isplovljavanjem na Kruškovom gumenjaku negdje oko 16:30 u standardnom sastavu (kapetan Kru, kum Jure i moja malenkost) i laganom “pripremom” ;-) i onda start u 17:00. Tribalo je doduše vrimena da se ekipa skupi ali svejedno smo uspili baciti tri “trećine” (odnosno, imali smo tri pauze za “osvježenje” – aporpo “osvježenja”, bilo je nekih prigovora na moj način livanja viski-kole po “gemišt” principu – čitaj, pola-pola – ali ekipa je i to stoički podnila ;-).

Prvi se na poprištu pojavija Bore, uskoro posli njega i Ivo i tu je već počela prava igra. Nedugo zatim je uletila i Maja, ali avaj i kukulele, porizala je prst na nekom oštrom kamenu pa je mogla “samo” pružati podršku sa šanka ;-).

Zatim su uletila dva “debitanta” – braća Balde (Bald(e) Brothers ;-), Tome i Krešo, i iako im je primarna “ekspertiza” nogomet (eh, di su oni dani kad je MNK Kasijan žarija i palija na lokalnom turniru) triba pošteno priznati da su bili i najveće “iznenađenje” memorijala. Tome je, slično kao i u nogometu, i ovdje pokazao neprejebivu spretnost u “asistiranju” (kako bi to naš Hrvoje reka’ - “vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču” ;-) dok se Krešo prezentirao kao vrhunski “letač”.

I za kraj, po onoj šećer dolazi na kraju – Ana Dijanka, regularni, da ne kažem počasni, sudionik svih dosadašnjih memorijala, i Krsto Maćo - “srebrni letač”, “Krsto zvani struja”, you get the point …

Picigin je potraja negdi do osam i po i tu se u stvari nema što puno pričati – to naprosto triba doživiti. Pogotovo zadnjih uru i po, kad se plaža već pomalo ispraznila i sunce zapalo iza borova (a mi svi postigli “radnu temepraturu” :-))). Bez daška vitra, toplo a opet nije (pre)vruće, more ka’ lušija, a okolo mir i tišina u smiraj dana … imaš osjećaj da bi tako picigin moga’ igrati bez kraja i konca …

Prije nego vas prepustim uživanju u slikama, “himna picigina” by Hrvoje:

Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno olađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina.
Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu... Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka' sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu...
U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: „važno je sudjelovati“. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!!

Ako vas zanima kako je to izgledalo na prethodna dva memorijala, kliknite ovdje i ovdje, a za kraj, evo i malo slika:

Ekipa na šanku

Krešo – zasluženi odmor

Ana Dijanka – a što ti je život

Maja (s mojom princezom ;-)

Ivo – ka’ da pozira Leonardu Da Vinciju ;-)

Bore i ja – lipo nan je …

Leti Krešo …

Leti jopet …

Letin i ja … (uz standardni roooaaaaaarrrr ;-)

Photocredits: vrend Kruško, 2009.

Država puca po šavovima, a glavni i odgovorni za sranje u kojem se nalazimo (i za jumbo sranje koje nas tek čeka!) se lijepo sunča na Jadranu, krstareći na jahti (i usput zivkajući svoje stare pajdaše iz Vlade ;-).

A mene već mjesec dana muči pitanje – ZAŠTO? Zašto je Ivo Sanader u trenutku kad ima apsolutnu moć, bez (naizgled!?) ikakve konkurencije u stranci i s prirepcima HSS-om i HSLS-om na koje može pouzdano računati (drže se i jedni i drugi HDZ-a ko utopljenik za slamku i to se neće tako skoro promijeniti), odlučio tako naprasno dati ostavku!?

Kako ja vidim, tri su mogućnosti.

Prva mogućnost je BJEŽANIJA – ovakav opis je najbliže “službenoj” verziji i otprilike se svodi na: Sanader je shvatio da je vrag odnio šalu, da od ulaska u EU u ovom mandatu neće biti ništa, da HDZ na sljedećim izborima nema šanse i da užarena premijerska stolica u iduće dvije godine nikako nije pogodno mjesto za njegovu osjetljivu guzicu :-).

Stoga je lijepo odlučio dignuti sidro, kukavički podviti rep i pokušati od svog “ugleda” spasiti što se spasiti dade (za eventualne buduće angažmane – jer, nikad se ne zna, nije drIvo baš tako star ;-).

Iako izgleda plauzibilno, čak štoviše i poprilično racionalno, ovakvo objašnjenje (IMHO) baš i ne pije vodu jer, Sanader mi naprosto nije taj tip :-). Stoga vjerojatnost da je baš to pravo objašnjenje procjenjujem na (mizernih) 5 %.

Druga mogućnost je UCJENA – iliti, Sanader nije otišao svojom voljom, već je iz sedla “izbačen”.

Ne znam ima li to veze s klasičnom hrvatskom slabošću na “teorije zavjere”, ali čini mi se da je ova verzija prilično popularna :-)! A sudeći prema novinskim natpisima, ulogu Bruta je odigrao najdugovječniji pijanac među hrvatskim političarima, Vladimir Šeks. Kao osnovni uzrok razlaza se spominje Branimir Glavaš koji je kao Šeksov pajdo iz ratnih dana u Osijeku vjerojatno bio prilično nasekiran osudom za ratni zločin i kad se tome doda određena marginalizacija Šeksa nakon zadnjih izbora (vjerujem da bi i čovjeka manje taštine zabolilo da te zamjeni Luka Bebić – heeeej Luka Bebić!!!!) Šeks je “odigrao igru” i riješio se Sanadera.

Ipak, u toj priči ima jedan nezgodan zez. Naime, malo me muči odgovor na pitanje kako su to konkretno uspjeli maknuti Sanadera! Da se razumijemo, ne sumnjam ja da kontra Sanadera ima ohoho materijala i dokumenata u “pouzdanim” rukama čijim bi objavljivanjem Sanader momentalno postao prošlost. Jedini problem je u tome što i kontra onog ko bi takve materijale upotrijebio protiv Sanadera (ala Šeks) također ima stvari koje spadaju u career-killer kategoriju!

Odmah mi pada napamet akronim iz doba hladnog rata – MAD – Mutual Assured Destruction, iliti Uzajamno Zajamčeno Uništenje (UZU ;-). I ja sam prilično uvjeren da je to modus operandi manje više cijele naše političke scene – svi o svima znaju, ako ne sve, a ono sasvim dovoljno za popriličnu diskreditaciju, ali se takve informacije plasiraju dozirano, usmjereno, na kapaljku i u sasvim iznimnim situacijama (uz dodatni urednički “filter” u svim relevantnim mainstream medijima!).

Da je u takvoj igri, Sanader kao “glavna čunka” doživio poraz, mi izgleda pomalo nategnutno! A opet, s druge strane, moguće je da je Šeks u rukavu imao gadnog asa (npr. fizički i legalno valjan dokaz o računu s par milijuna eura u Hypo banci na Sanaderovo ime ;-) i da je Sanader odlučio ne provjeravati njegov “blef” (ako je uopće bio blef ;-) i odlučiti se za sigurnu (da ne kažem kukavičku) varijantu.

Ovdje bi se moglo spomenuti i ne-ucjenjivačku varijantu izbacivanja Sanadera iz sedla – da ga nisu ucijenili, već da su ga naprosto “izgurali”. Ali, nekako mislim da se tu Sanader ne bi dao :-).

Osim … osim ako je u igri MASTER PLAN – a što je ujedno i treća moguća varijanta.

A master plan je u stvari prilično jednostavan i glavni cilj mu je održati HDZ što duže na vlasti (rek’o sam da je jednostavno ;-). Jasno, osnovni problem pri dostizanju tog cilja je ova nezgodna gospodarska kriza. A činjenica da je Sanader objavio ostavku par dana nakon objave podatka o padu BDP-a u prvom kvartalu za preko šest posto mi se ne čini nebitna. Skoro da bih rekao da je to bila inicijalna “kapsula” za pokretanje plana u pogon.

A plan ima tri koraka:

1) Maknuti Sanadera iz “žiže” na pola godine i naći Pedra da preuzme na sebe gnjev javnosti zbog ekonomske katastrofe koja nam se sprema

2) Trijumfalno organizirati povratak Sanadera pod “skute” HDZ-a, postaviti ga za predsjedničkog kandidata i nogirati Hebranga (koji će se naglo “razboljeti”)

3) Organizirati prijevremene parlamentarne izbore istovremeno s predsjedničkima i pokušati za HDZ izvući što bolji rezultat  “jašući” na repu Sanaderove popularnosti (trenutno bi bolje bilo napisati “popularnosti”, ali par mjeseci je duuuugo vrijeme u politici!)

Ukoliko prirepci HSS i HSLS do kraja provedu “integraciju” s HDZom pa recimo organiziraju zajedničke izborne liste i ukoliko se uzme u obzir da su rezovi, rezovi, rezovi jedino što ekonomski racionalno oporba može ponuditi kao svoj izborni program – a čime se, treba li to uopće govoriti NE DOBIVAJU izbori - ko zna, možda bi HDZ opet mogao profitirati na gluposti hrvatskog biračkog tijela!

Je, slažem se, stvar je malo nategnuta i malo koji političar pri zdravom razumu bi išao sazivati izbore (ako ne mora) nakon rusvaja kakav nas čeka ove jeseni, ali koja je bila alternativa? Odnosno, što bi bilo da Sanader NIJE dao ostavku?

Onda bi se HDZ morao “zadovoljiti” s prilično agresivnim anti-HDZ predsjednikom za sljedećih pet godina i nadati se da će se u sljedećoj godini (redovni izbori su negdje krajem godine) stvari na ekonomskom frontu značajno popraviti. Jasno, moglo bi se probati transferirati Sanadera direktno iz premijerske u predsjedničku stolicu, ali nakon (očekivanog) jesenskog rusvaja, ni Sanader više ne bi tako lako uplovio na Pantovčak (stoga potreba za Jacom kao privremenim “gromobranom” ;-)!

Tri varijante, pa vi birajte.

Mene osobno najviše “kopka” ova treća, dijelom i zato što će se za par mjeseci i eksperimentalno moći “verificirati” :-) Živi bili pa vidjeli.