Zvone Radikalni

Odrađen je zadnji radni dan, stvari su spremljene u kutije, malo smo „proslavili“ i ... to bi bilo to. Nakon jedanaest i kusur godina rada na FERu (počeo sam 15.1.1998. pa kome se da nek' računa točno ;-), u ponedjeljak idemo u nove i ponešto drugačije radne izazove.

Ako ste ponešto zbunjeni ovom nenadanom promjenom i ako se pitate zašto je tako ispalo - moglo bi se na to pitanje odgovarati nadugačko i naširoko, ali za ovu priliku će biti dovoljna i sažeta varijanta osnovnog razloga – odlazim s FER-a zato jer za FER nisam dovoljno dobar . Iliti, da budem malo precizniji – jer nisam dovoljno „znanstveno izvrstan“!

Kako se bližio 30. rujna i datum istjecanja mog znanstveno-novačkog ugovora, zbog činjenice da nisam dokazao svoju „znanstvenu izvrsnost“ objavljivanjem tzv. CC članka, opcije su mi se počele značajno sužavati. Preciznije, nije ih više bilo :-).

Bez članka objavljenog u časopisu iz Current Contents indeksa (to je taj famozni CC – u biti se radi o popisu xyz časopisa „najvišeg znanstvenog ugleda“) nema docenture, a bez dostizanja statusa docenta, slijedila mi je „noga u guzicu“.

„A crni Zvone, pa što nisi napisao nešto?“

Ukratko – nije mi se dalo .

Je, znan da malo grubo zvuči, ali ako objašnjenje mora biti kratko, onda je to najprecizniji opis. „Izgubiti“ godinu dana posla da bih objavio neki turbo gtx injection pametan članak, koji, budući je tako tubro gtx injection pametan najvjerojatnije neće imati nikakve veze s praksom i od kojeg neće biti (skoro) nikakve praktične vrijednosti/koristi, mi se jednostavno nije dalo.

U trijadi znanost-obrazovanje-biznis koja bi nekako (barem po meni, ali ne i po Ministarstvu znanosti i obrazovanja!) trebala opisivati „funkciju“ fakulteta, ja sam se uglavnom koncentrirao na obrazovanje i biznis (gdje bih ja ovdje „biznis“ definirao kao praktičnu primjenu znanosti) a „čistu“ znanost sam poprilično zanemario.

Nažalost, Ministarstvo znanosti i obrazovanja uvjete za napredovanje na fakultetima temelji isključivo na konceptu tzv. „znanstvene izvrsnosti“ (o toj temi, odnosno postavljenim uvjetima za napredovanje od strane MZOŠ-a i posljedicama koje će to imati, pogotovo na „konjukturne“ djelatnosti poput razvoja softera, bi se u stvari trebalo napisati zaseban post) i tako je završila moja priča s FER-om.

A kad već nisam dovoljno dobar za FER, sreća je što sam dovoljno dobar za Telegru pa ću sad umjesto prenošenja znanja budućim generacijama inženjera, snage malo usmjeriti na rješavanje konkretnih problema u praksi.

Ipak, moj rastanak s FER-om nije potpun (kako bi rekli Ameri, „we are not divorced, we are separeted“ ;-) tako da ću i dalje redovno posjećivati FER, ali sad u statusu vanjskog suradnika. Nekoliko diplomanada mi je na par mjeseci do obrane i doista ne bi bilo korektno sad ih „nogirati“, a tu je i moje „djetešce“, predmet iz zimskog semestra na diplomskom studiju, Objektno oblikovanje, koji svakako planiram držati i dogodine.

A ako se pitate što od toga ima moj novi poslodavac – paaa ... zadovoljnog radnika (ja stvarno volim držati predavanja i raditi sa studentima ), a ne treba zanemariti ni head-hunting komponentu u današnjem IT sektoru u Hrvatskoj. Fajt za talent će uskoro postati još bespoštedniji, pa imati svog čovjeka at the source nije uopće blesavo. A sad kad sam s druge strane javno-privatne (da ne kažem fakultet-privreda) razmeđe, svakako ću probati učiniti nešto više da se ta famozna „suradnja fakulteta s privredom“ (još) poboljša.

Bolonja je, for good or worse, za studente na diplomskom studiju (4. i 5. godina) donijela značajno više praktičnog rada u vidu raznoraznih seminara i završnih radova, pa vjerujem da će se naći oni koji će umjesto rješavanja „izmišljenog“ problema radije probati zagristi u nešto „konkretno“.

Da se razumijemo, od studenata se samo u izuzetnim slučajevima može očekivati „profesionalni“ doprinos, ali načeti malo neki problem, ćirnuti malo kako to izgleda u „pravom“ svijetu i okušati svoje mogućnosti ... nekako mislim da bi to bar ponekom studentu moglo biti interesantno.

Ili, da kažem to ovako – da je meni kad sam bio na studiju netko pristupio s takvom idejom, vjerojatno ne bih trošio vrijeme na izradu igre Monopoly za svoj Atari ST, ili izgradnju baze podataka o nogometnim utakmicama (u čistom C-u, kakav DBMS :-). Naravno, to je bilo višestruko korisno, i vrijeme uloženo u kucanje tih nepreglednih tisuća linija C kôda mi je najbolja investicija u životu, ali da sam umjesto toga mogao probati zagristi u nešto konkretnije, mogao sam, a i guiding hand u vidu coach-a (Scrum terminologija ;-) bi mi isto tako dobro došla.

U svakom slučaju, vidjeti ćemo što će od toga ispasti. A meni je jako drago što sam u poziciji kad su sve opcije otvorene :-).

Iza mene ostaje lijepih jedanaest godina, u kojima je svakako bilo i „mračnih“ trenutaka, ali koje ću svejedno uvijek pamtiti kao jedno jako lijepo razdoblje svog života. Rad sa studentima na FER-u je gotovo u pravilu uvijek bio užitak i iako sam često prema njima znao biti kritičan, čvrstog sam uvjerenja da su upravo kvalitetni studenti najveća snaga FER-a (ahem, koju bi se ipak dalo značajno bolje/kvalitetnije „upogoniti“!). Akademska sloboda i mogućnost vlastitog izbora smjera profesionalnog usavršavanja su klasični benefiti rada na fakultetu (tu svakako moram dati palac gore svojim šefovima na Zavodu za primjenjeno računarstvo!) a fleksibilnost radnog vremena koju mi je FER pružio je također nešto što se mora spomenuti. Uz „akumuliranje“ troje djece tijekom godina ta je fleksibilnost bila više nego dobrodošla.

I što reći za kraj? Bilo je lijepo i lagao bih kad bih rekao da mi rad sa studentima neće nedostajati, ali došlo je vrijeme za nove izazove ...