ponedjeljak, 26.03.2007.

Aj, aj, aj ...

Jopet o obrazovanju.
I to na više frontova.
A ovaj put je Zvone Radikalni „u komunikaciji“ s SDP-om. Pa sam priupitao Ljubu Jurčića o strategiji SDP-a za obrazovanje i kako misli riješiti probleme, napose visokog obrazovanja u Hrvatskoj. I rekne Ljubo (btw. tu malo gore u ovom Word dokumentu se koči naslov započetog a nikad dovršenog posta „Ako ima Boga, Ljubo Jurčić će biti sljedeći hrvatski premijer“ thumbup) – „Evo, samo što nije. Sad će to riješiti kolega Flego“.
Pa sam se malo strpio.
I neki dan je dočekao (SDP-ovu strategiju za obrazovanje, jel'te). Pa je eto.
I što sad ?
Pa ništa.
Kako ništa ?
Lijepo – nema diskusije jer tamo ništa ne piše !!!
Dobro, ne baš ništa. Eto, piše da će SDP dati 50 % više novaca za obrazovanje kroz četiri godine (što bih ja shvatio da je cilj u četvrtom budžetu novoizabrane vlade imati povećanje od 50 %). BRAVO !!! Zvone Radikalni se veseli povišici smijehsmijehsmijeh.
Hoće li to značiti da ćemo dobiti 50 % bolje obrazovanje ?
Niti u teoriji ludludlud!!!
Poboljšanje od 25 % bi bilo čudo, a ukoliko se ostvari „projekcija“ o udvostručenju broja studenata (kroz deset godina), onda je best case održavanje statusa quo. Sorry ekipa, ali za kvantitativni skok u kvaliteti hrvatskog visokog obrazovanja trebati će se pošteno potruditi oko reformi namcor.
Ovako, you will not get value for money (a you su u ovom slučaju porezni obveznici).
A sve ostalo što kaže o suštini te strategije su apstraktne fraze, koje se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, i u kojima nema ama baš niti jednog konkretnog prijedloga headbang.
Ovdje je u redu jedan disclaimer: radi se o strategiji, od koje se očekuje zacrtavanje šireg pravca djelovanja i ciljeva koji se žele postići. Pa je ovo moje jamranje možda pomalo neopravdano. Pa ćemo konačnu diskusiju odgoditi do trenutka kad vidimo „taktički“ plan djelovanja.

Ipak, još samo jedan kratki osvrt. Pregledavajući navedeni site sam uočio drastičan nedostatak materijala. Jest, tu su video isječci s prezentacije (ali ko ima vrimena gledati uru videa – btw. transkripti bi bilo dobrodošli), jedna stranica s opisom strategije, i linkovi na materijale u medijima.
Pa sam malo probrowsao da vidim hoću li naletjeti na nešto s više „mesa“ (rekoh, ti novinari su bili tamo na prezentaciji, pa su nešto i pitali, pa su valjda nešto konkretno i saznali). Pa pročitam članak u Večernjem. Ništa. Pa pročitam članak u Jutarnjem. Opet ništa. Ali sada poznato ništa !!! Pogledam opet članak iz Večernjeg, pa opet na Jutarnji ...
Kad ono – posve isti tekst.
Odmah se Zvone Radikalni zapalio da ide špotati naša dva vodeća dnevna izdanja o „prepisivanju“ mad, pa da vidim ko je taj novinar ... Kad ono – Hina. E upalila se meni tad lampica bang, pa sam odradio jedan hrkljuš i reko sebi „A što si mogao ispasti blesan“. A oni samo prenijeli izvješće Hine.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!

I tada sam shvatio ludludlud

Večernji i Jutarnji su se toliko „potrudili“ i toliko su bili „inspirirani“ tom temom, da su jednostavno samo prenijeli izvješće Hine.

Moglo bi se sad nadugačko i naširoko razglabati i filozofirati, a može se reći i ukratko – JEBE SE HRVATIMA KAKVO IM JE OBRAZOVANJE !!!

- 23:56 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

Kako će izgledati EU za 50 godina - predviđanje Economist-a

U novom broju Economist daje seriju članaka pod nazivom "EU at 50" (povodom, jel'te 50-te godišnjice potpisivanja Treaty of Rome čime je započela cijela "avantura").
A meni se posebno svidio završni tekst, u kojem se daje predviđanje kako bi EU mogla izgledati za 50 godina (i kako bi do toga moglo doći).
Pa evo što kaže:

The EU is celebrating its 100th birthday with quiet satisfaction. Predictions when it turned 50 that it was doomed to irrelevance in a world dominated by America, China and India proved wide of the mark. A turning-point was the bursting of America's housing bubble and the collapse of the dollar early in the presidency of Barack Obama in 2010. But even more crucial were Germany's and France's efforts later in that decade, under Angela Merkel and Nicolas Sarkozy respectively, to push through economic reforms.

These reforms produced a sharp fall in unemployment just as Europe began to enjoy a productivity spurt from the spread of information technology. The eventual result was a growing labour shortage, which was not resolved until the arrival of Turkey and Ukraine as full members in 2025. The accession soon afterwards of the first north African country, Morocco, helped to prolong Europe's boom.

Of course it was not all plain sailing. The great Italian crisis of 2015, when the government of Gianfranco Fini quit the single currency just as David Miliband's Britain was about to join, cast a long shadow. Yet although Italian bondholders took a hit from the subsequent default and Italy's economy was soon overtaken by Spain's, financial markets proved forgiving, and the government of Walter Veltroni managed to rejoin the euro fairly quickly. Since then no country has been tempted to repeat Italy's painful experiment.

The other cause for quiet satisfaction has been the EU's foreign policy. In the dangerous second decade of the century, when Vladimir Putin returned for a third term as Russian president and stood poised to invade Ukraine, it was the EU that pushed the Obama administration to threaten massive nuclear retaliation. The Ukraine crisis became a triumph for the EU foreign minister, Carl Bildt, prompting the decision to go for a further big round of enlargement. It was ironic that, less than a decade later, Russia itself lodged its first formal application for membership.

At the same time politicians in Brussels and Washington, grappling with the blocked Middle East peace process, had a eureka moment. EU membership had worked, eventually, in Cyprus, which was reunified in 2024; why not try it again? So it was that Israel and Palestine became the EU's 49th and 50th members.

The big challenge now is what to do about Russia. Its application has been pending for 15 years. Some say that it is too big, too poor and not European enough to join. But now that the tsar has been symbolically restored, Russia has an impeccably democratic government. A previous tsar saved Europe from Napoleon nearly 250 years ago. It would be apt to mark the anniversary by welcoming Russia back into the European fold.

- 00:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2007.

BOLONJA JE SPAŠENA – Ljubo Jurčić „obećao“ dodatnih 2 mlrd kuna !!!

E vidite, dragi štioče, ovako bi tu vijest najavili u žutom tisku smijeh. A ja, iako doslovce mrzim burninmad žutilo koje svakim danom sve više obuzima hrvatske medije, jednostavno nisam mogao odoljeti. Osim toga, to je marketinški „dobar“ potez – doći će ljudi vidjeti o čemu se radi (još kad bi bilo kakve financijske koristi rolleyes).

Elem, vijest nije POSVE neistinita, ali je (donekle) krivo prezentirana (kako to već žuti tisak voli činiti).
A radi se o tome da sam iskoristio mogućnost postavljanja pitanja Ljubi Jurčiću na forumu gospodarstvo.sdp.hr, pa sam pitao gosp. Jurčića sljedeće:

Najprije čestitke na korištenju interneta kao javnog foruma. Ocjena +5 !
Mene bi zanimalo kako SDP misli riješiti goruće probleme hrvatskog visokog obrazovanja (pričam o akutnoj podfinanciranosti) ?
Iako se u osnovi slažem da se boljom reorganizacijom hrvatskih resursa ekonomski rast može ubrzati (iako je reforma javne uprave za naše političare teško dostižan cilj :-), ostaje činjenica da nas samo znanje može odnijeti u bolje sutra. SDPov program je općenit i prepun deklarativnih i apstraktnih fraza bez ijednog konkretnog prijedloga, pa koristim ovu priliku da Vas priupitam za Vaše (iskreno) mišljenje (a kako ste i sami profesor na fakultetu, ne sumnjam da ste dobro upoznati sa situacijom).

I sutradan eto ti odgovora:
Jedan od savjeta SDP-a je Savjet za znanost i obrazovanje koji se bavi ovim područjem. Baš jučer je organizirao jednu otvorene Tribinu o ulozi znanosti i visokog obrazovanja u razvoju Hrvatskog društva. Osnovna teza ovakvih u nizu skupova je da je znanost i obrazovanje jedini istinski čimbenik Hrvatskog razvoja. Moje je izlaganje bilo uvodno na temu kako mi vidimo ulogu znanosti i školstva. Izlaganje je bilo pred Hrvatskim vodećim i u svijetu priznatim znanstvenicima. Skupovi, tribine, okrugli stolovi i slično služe nam da prikupimo što je moguće više iskustva i načina, kako na najbolji način iskoristiti znanost i obrazovanje za razvoj. I kakva znanost i (visoko) obrazovanje je potrebno Hrvatskoj za brži razvoj.
Jedan dio gospodarskog rasta će se koristiti za dodatno financiranje. Sadašnja je projekcija da će to biti dodatnih 2 milijarde kuna.

Dakle, jasno je da nikakvog obećanja tu nema blabla već se radi o „projekciji“. A projekcije su, jel'te, projekcije koje se mogu ali i ne moraju ostvariti. Pitanje je samo hoćete li političarima vjerovati (i svi se glasno nasmijaše).

Međutim, nije to razlog mog osvrta na ovakav odgovor. Razlog je u načinu rješavanja problema koje gospodin Jurčić (a time implicitno i SDP) predlaže. A to je standardni dobri „throw money at the problem“ pristup. Iliti, „ajmo potrošiti malo više šoldi i nadati se najboljem“.

S takvim pristupom u ovom slučaju postoji nekoliko problema. A najveći je što tih 2 mlrd kuna neće činiti dovoljnu razliku. Ukupni budžet MZOŠ je nešto više od 10 mlrd kuna, a ta sredstva su ugrubo (po sumarnim stavkama prema proračunu za 2007) raspodijeljena na sljedeći način:

08005 Znanost, obrazovanje i šport 112.768.237
08007 Zajednički programi u znanosti, obrazovanju i športu 116.104.235
08015 Osnovne škole 4.113.155.192
08020 Srednje škole i učenički domovi 2.032.586.849
08030 Šport 115.030.133
08043 Visoka naobrazba 2.348.046.338
08044 Znanstveno-istraživačka djelatnost 840.011.410
08090 Agencija za odgoj i obrazovanje 292.195.913

(prikazane su stavke veće od 100 milijuna kuna).

Kako je poprilično vjerojatno da će od tih 2 milijarde kuna svi korisnici tog dijela proračuna htjeti „svoj dio“, za visoko obrazovanje bojim se da i neće puno ostati. A moje mišljenje je (iz perspektive FER-a) da bi obrazovne resurse (prostor + nastavnici) trebalo povećati barem za 50 % da se Bolonjski proces uvede u kakvoj takvoj mjeri (odnosno, da se može reći da Bolonju ne fejkamo thumbup).

A u ovoj državi, za to NIKADA neće biti dovoljno šoldi !!!

Bad luck, ali mi jednostavno nismo Švedska. I što sad ?

Jedna opcija je „polako naprijed“. To znači naći dodatnih novaca koliko se može, prilagoditi se (tu smo barem svjetski prvaci :-) i fejkati Bolonju koliko treba (puno !) te se osloniti na entuzijazam i integritet profesora i asistenata da će svoj posao odraditi bolje nego što su za to plaćeni (ovo je izmamilo gorki osmijeh na lice Zvone Radikalnog). Jedini je problem što baziranje napretka na individualnom entuzijazmu („ajmo sad potegnuti“) ne može biti dugoročno rješenje. Jer da može, socijalizam bi danas vladao globusom njami.

Kako god bilo da bilo, to je daleko najvjerojatnija opcija. Gurkati ćemo polako naprijed nadajući se da nas globalizacija (za koju je Zvone Radikalni radikalno pro kiss) neće progutati (Kina i Indija zajedno izbacuju milijun (1.000.000 !!!) inženjera godišnje – većina se još uvijek ne može mjeriti s našima, ali vrijeme nikako ne radi za nas).
Doduše, kad se malo bolje pogleda (sad je vrijeme za trunčicu optimizma), imamo tu prekrasnu obalu, imamo i kvalitetne zemlje, imamo i čiste vode kol'ko 'oćeš, a i Hrvati su po mom mišljenju prilično inventivan narod nut. Pa ćemo se nekako snaći.

Međutim, to nije jedino rješenje i jedina opcija.

A Zvone Radikalni, u skladu sa svojim nick-om, ima i neka radikalnija rješenja.

Ali, to će morati pričekati neki od sljedećih postova ...

- 16:34 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

Zašto će Bolonjski proces SIGURNO propasti – insider story

Evo mene opet s Bolonjom. Više sam i dragom Bogu dosadan s tom temom. Al' što da se radi kad je Zvone Radikalni duboko uvjeren da je jedini put za napredak lijepe naše kvalitetno visoko obrazovanje (koje nam je sve dalje i dalje).
Doduše, neki bi mogli zamjeriti na izostavljanju osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali mislim (nadam se) da je svima jasno da su prošla vremena kad su ti stupnjevi obrazovanja presudno utjecali na ekonomski probitak nacije. U prošlom stoljeću, kad je mase trebalo osposobiti za klasičnu industrijsku proizvodnju kvalitetan ustroj srednjošloskog obrazovanja je bio ključan (za primjer treba samo pogledati uspjehe Njemačke i njihovu vrhunsku organizaciju zanatskih škola), ali danas to jednostavno više nije tako.
Neki će reći, „Nemoj tako Radikalni, ne može se bez industrije“. I ja se s time slažem, jedino što je pitanje o kakvoj industriji pričamo. A eto, baš nedavno je bila priča u Dnevniku o uspjesima Slovačke u „industrijalizaciji“ i privlačenju stranog kapitala (radilo se konkretno o autoindustriji). Sve pet, zaposlilo se i tisuće ljudi, ali opet ima problema. Fali visokoobrazovanih inženjera i menadžera !!! Problem je što su današnje tvornice većinom automatizirane i jednostavno ne mogu zaposliti mase kojima je krajnji domet savladavanje redoslijeda pritiskanja botuna na nekom stroju.

I tu dolazimo do visokog obrazovanja jer ono je ključ u osposobljavanju tih masa za obavljanje kreativnijih poslova. A diskusija o visokom obrazovanju u Hrvatskoj se neumitno svodi na diskusiju o tzv. Bolonji, odnosno „uvođenju bolonjskog procesa“, a što se u stvari svodi na implementaciju Bolonjske deklaracije (link), koja je jel'te deklarativni dokument usvojen negdje 1999. na razini EU kojim se daju neki ciljevi za razvoj evropskog visokog obrazovanja.

O Bolonji sam već pisao a izvrstan članak o tome možete naći na euklidovom blogu. A cilj ovog posta je malo „konkretizirati“ diskusiju. Jer, Zvone Radikalni radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu i cijela ta priča ga se direktno tiče.

Ipak, prije nego krenemo na Bolonju, kratko osvrt na prošlost. Odnosno, „kako je to bilo prije“. A prije je bilo malo drugačije. Studenti su slušali nastavu tijekom semestra, i onda na rokovima polagali ispite, koji su se najčešće sastojali od pismenog i usmenog dijela. Nema studenta koji se ne sjeća vremena „rokova“ u veljači, lipnju, srpnju i rujnu. Po mjesec dana nevjerojatnog opterećenja u kojem se trebalo prilagoditi iz letargičnog (ko je uopće išao na ta predavanja :-) i hedonističnog (toliko slobodnog vremena i toliko tuluma :-) života u nešto sasvim drugo (ljetni rokovi su po pitanju koncentracije bili posebno problematični ;-). Bilo je tu doduše i kolokvija tijekom semestra preko kojih se moglo osloboditi ispita, bilo je i laboratorijskih vježbi na kojima se nešto ipak trebalo odraditi (ili barem vješto prepisati – za što bih ja izbacivao s faksa, op.a. :-), ali ipak je glavni posao studenta čekao u vrijeme rokova (i naravno, 15-30 dana prije, kad su počinjale pripreme ;-). Nedostaci tog sustava su očiti. A kad im se pridoda i uvođenje mjesečnih rokova, pa k tome i mogućnost ponovnog izlaska na ispit (ad infinitum, što se pokušalo spriječiti uvođenjem 3+1 sistema, ali koji je u međuvremenu ukinut ?), problemi iskrsavaju i na strani nastavnog osoblja koje je stalno u „opsadnom“ stanju, ocjenjujući mjesečno stotine ispita (znate onu studentsku APP – ako prođe prođe).

I sve te probleme je trebala riješiti BOLONJA.

Za početak da razjasnimo koji su stvarni ciljevi Bolonjske deklaracije. Postoje dva cilja. Prvi cilj je u biti uvođenje tzv. ECTS bodova. Odnosno, uvođenje standardiziranog načina klasificiranja pojedinih ispita po jednom jedinom broju. Ispit „vrijedi“ 3, 4, 5 ili čak 8 ECTS bodova, i točno se zna što to znači (koliko sati predavanja, koliko sati studentovog samostalnog rada, ...). Pa tako za B.Sc. treba prikupiti xx ECTS bodova, a za M.Sc. yy ECTS bodova. Benefiti standardizacije na razini EU su očiti i na to naši političari misle kad pričaju o „mobilnosti studenata“. Tehnički, mogao bi godinu dana studirati na FER-u, pa poći dvije godine u London i dostići B.Sc. i onda se vratiti u Zagreb još dvije godine na FER za stupanj M.Sc. (jes baš ;-). E, ali u praksi ima začkoljica, ali o tome malo kasnije.

A drugi, i po meni daleko važniji cilj Bolonje je reorganizacija nastavnog procesa. Sa naglašenim zahtjevom za maksimalnim individualiziranjem nastave. Kad se sjetimo kako je to bilo prije, s profesorima koji su držali predavanja za grupe od po 300 studenata i koje si vidio tada i ponovno tek na usmenom ispitu, naglasak na smanjivanje nastavnih grupa je nešto s čime se teško ne složiti.
Ali, nije to sve. Druga bitna komponenta te reorganizacije je i uvođenje kontinuirane provjera znanja kojom se trebalo riješiti sve ranije navedene probleme s održavanjem ispita. Rokovi odlaze u ropotarnicu povijesti a sad su tu obavezni međuispiti (da ne kažemo kolokviji) tijekom semestra (komada 2) i završni ispit na kraju semestra (plus domaće zadaće i tzv. blicevi ispit koji se piše na računalu i gdje studenti na pitanja odgovaraju odabirom točnog odgovora). Složiti ćete se, sasvim pristojna kontinuirana provjera znanja.

I FER je sve to doista uveo u praksi !!!

Prošle godine je za brucoše formirano 10 grupa po 70 – 80 ljudi i nastava se održavala gotovo kao u srednjoj školi. Studenti su pohađali obavezna predavanja (svaka grupa u svom turnusu - jutarnji 8-12, popodnevni 14-18, uz alternaciju po tjednima), pisali domaće zadaće i polagali ispite. Predavati takvoj grupi studenata je već bilo jedno sasvim novo iskustvo.

I to je provedeno toliko dobro da je FER jedini fakultet u zemlji koji se može pohvaliti ASIN akreditacijom (izdanom od nekog njemačkog instituta) o zadovoljavanju standarda uvođenja bolonjskog procesa (naravno, ukoliko ste mislili da će za odlazak na godinu dana studiranja na inozemnim elitnim fakultetima biti dovoljna samo potvrda o xx ECTS bodova dobivenih na fakultetu yy u Hrvatskoj, onda ste teška naivčina - toliko o „mobilnosti“ studenata ;-).

I što sad ne valja, pitate se vi dragi štioče, razmišljajući kako ovo zvuči kao success story hrvatskog visokog obrazovanja i zašto se o tome u medijima ne priča više !?

E pa razlog je vrlo jednostavan. Prošle godine je FER imao „samo“ 750 brucoša koji su odrađivali prvu godinu nastave po Bolonji. A ove godine je došlo novih 750 brucoša, i imamo Bolonju i na prvoj i na drugoj godini.

I FAKULTET VEĆ PUCA PO ŠAVOVIMA !!!

Nema dovoljno dvorana, fakultetu nedostaje 100 nastavnika (znači titula docent i viša) da bi se nastava mogla regularno odvijati, organizacijski problemi se gomilaju (unutar dva tjedna kad se održavaju međuispiti treba organizirati 10-ak ispita za po 700-1000 ljudi – naravno, tu su i ponavljači :-).

A ne treba ni govoriti kako će situacija izgledati sljedeće godine, kad će na fakultetu biti tri generacije bolonjaca. A „standardni“ studij po bolonjskom procesu bi trebao trajati PET godina i završavati stjecanjem titule M.Sc. (ekvivalent današnjeg magistra).

FER je u Bolonju krenuo agresivno i oštro. Za razliku od većine drugih hrvatskih fakulteta koji Bolonju fejkaju ;-). Uveli su ECTS bodove, ali se sve drugo odrađuje po starom (čast iznimkama, o kojima bih volio da me informirate). A to je, da oprostite, k.... od Bolonje, koliko god naš ministar tvrdio suprotno.

A dok fakulteti krvare i snalaze se kako znaju i umiju s dostupnim resursima, neki se zanose megalomanskim planovima o novim kampusima koji će im omogućiti trijumfalno pojavljivanje u medijima (u više navrata) i postizanje političkih poena. Ooo, da se razumijemo, treba novih zgrada, daleko od toga. Ali najlakše je (i najjefitnije) izgraditi zgrade, koje se, u krajnjem slučaju ako sve pane u vodu barem mogu iznajmiti kao skladišta (Sveučilišna „bolnica“ – anyone ?).

A što ćemo u međuvremenu s Bolonjom ?

Jednostavno - nju ćemo razvodniti. Neće biti grupe od 70 – 80 studenata, nego od 120. Iduće godine će narasti na 150. Pa na 200. I tako ćemo se lijepo vratiti tamo gdje smo bili na početku. Akreditaciju će FER, naravno, popušiti, ali Bože moj, život će ići dalje.
A svi oni lijepo zacrtani ciljevi o stvaranju kvalitetnog i efikasnog sustava visokog obrazovanja će ostati samo to – ciljevi. Uspjeh u stjecanju znanja na fakultetu će se i dalje zasnivati ponajviše na samomotivaciji studenta (s našim mentalitetom – pogubna situacija) a mi ćemo naprijed – nikako.

A ako želite identificirati krivca za ovakvu situaciju, ne trebate daleko, samo se prošećite do ogledala. Jer, u konačnici, političari su tu da seru (to smo odavno ustanovili), a mi smo tu da ih biramo. Ova klasična demokratska podbadalica, nažalost, ovdje ipak ne pije vodu.
Jerbo izbor baš i nije neki.
I tu je osnovni problem visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Na horizontu događaja, ono je tamo negdje daleko, zasjenjeno generalima, Slovencima, Srbima, Bošnjacima, dionicama, trovanjima i inim aferama, i na tom horizontu izranja jedino kad i samo producira afere. Jednostavno rečeno, Hrvati baš i ne haju puno za visoko obrazovanje. A političari ih u tome slijede.

I stoga u ovoj izbornoj godini možete očekivati mnogo deklarativnih izjava o društvu znanja, ali ništa smisleno i ništa konkretno. Svima će biti puna usta Bolonjskog procesa (iako bih se kladio da polovica njih uopće ne zna što to znači :-), ali nekih konkretnih prijedloga za razrješenje ovog gorućeg problema nećete čuti.

A što ćemo mi na FER-u ?

Mi ćemo se nekako snaći, kao i uvijek :-).

UPDATE: diskusija u komentarima se vrti uglavnom oko FER-a i PMF-a pa molim posjetitelje s drugih fakulteta da i oni pokažu da znaju koristiti internet :-))). A sad za ozbiljno, volio bih čuti iskustva s Bolonjom i na drugim fakultetima, a pogotovo na drugim sveučilištima (a ne samo zagrebačkom). Primaju se komentari, mailovi (zvone_radikal (at) yahoo.com) i linkovi na vaše postove vezano na ovu temu. Thx.

- 00:37 - Komentari (49) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

Što znači biti siromašan u Americi

Biti siromašan je gadna stvar.
Pa eto, nedavno me iznenadilo kad je Zoran Šprajc u svom Dnevniku govoreći o toj temi izbacio podatak da je (službeno) u Hrvatskoj 11 % siromašnih. Koliko se sjećam, Britanija je bila na 16 % (sve ovo je po sjećanju, pa me ispravite ako griješim) a i ostale navedene zemlje (sjećam se još Italije i Francuske) su bile tu negdje.
Opala !!! Pa nismo ni tako loši.
ALI, kao što bi rek'o Einstein (iako ja sumnjam da je on to ikada baš tako rekao :-) „SVE JE RELATIVNO“. A negdje u isto vrijeme sam na blogu Free Exchange naletio na istu tematiku, ali ovaj put vezano uz Ameriku.
I evo što kažu podaci njihovog Census Bureau-a (što bi mi rekli Državni zavod za statistiku):
- 46 % svih siromašnih kućanstava posjeduje svoje kuće. Prosječna kuća osobe koja je klasificirana kao siromašna ima tri spavaće sobe, jednu i po kupaonicu, garažu i trijem
- samo 6 % siromašnih kućanstava je prenapučeno. Više od dvije trećine ima više od dvije sobe po osobi
- 76 % siromašnih kućanstava ima klimu
- gotovo tri četvrtine siromašnih kućanstava posjeduje automobila, 30 % posjeduje dva ili više automobila
- 97 % siromašnih ima televizor u boji, više od polovice imaju dvije ili više televizora
- 78 % ima video ili DVD player, 62 % ima kablovsku ili satelitsku televiziju
- 73 % ima mikrovalne pećnice, više od polovice ima stereo liniju, a trećina ima strojeve za pranje posuđa

I završni komentar, prenesen s Free Exchange bloga odakle sam sve ovo i pokupio (a koji mi se ne da prevoditi na engleski :-):
. . . Overall, the typical American defined as poor by the government has a car, air conditioning, a refrigerator, a stove, a clothes washer and dryer, and a microwave. He has two color televisions, cable or satellite TV reception, a VCR or DVD player, and a stereo. He is able to obtain medical care. His home is in good repair and is not overcrowded. By his own report, his family is not hungry and he had sufficient funds in the past year to meet his family's essential needs. While this individual's life is not opulent, it is equally far from the popular images of dire poverty conveyed by the press, liberal activists, and politicians.
Što reći na ove podatke ???!!!
Kad sam ovo gore krenuo pisati (prepisivati s engleskog :-), krenuo sam tako da sam boldao najfascinantnije podatke. Ali, kao što vidite, odustao sam – JER SU SVI APSOLUTNO FASCINANTNI.

Diskusija se može pokrenuti u mnogim pravcima, ali razlog zbog kojeg ovo pišem je sasvim jednostavan. A to je razbijanje mita koji je danas prevalentan u hrvatskoj (i evropskoj) javnosti a koji bi se mogao sažeti kao „jebo ti taj crni nehumani kapitalizam – vidi kako je u Americi loše“.
Bome, stvarno je loše :-).
Naravno, jasno je da bi kopiranje krivulje distribucije dohotka s SAD-a na recimo Hrvatsku završilo puno lošijim ishodom za hrvatske siromahe zbog drastične razlike u apsolutnom iznosu BDP-a po stanovniku (iako sam prilično siguran da trenutna krivulja distribucija prihoda u Hrvatskoj pokazuje čak i veću nejednakost nego ona u SAD-u).
Stoga se, alas, problem siromaštva u Hrvatskoj (koji je u stvari PUNO gori nego od onoga u SAD-u, koliko god mediji s osobitim zadovoljstvom pljuvali po američkom sistemu) ne može riješiti direktnim kopiranjem američkog modela. Nažalost, morati ćemo biti puno puno inventivniji u organizaciji resursa našeg društva kako bi uopće došli u poziciju (recimo 30.000 $ BDP po stanovniku) da možemo birati između različitih postojećih modela (recimo: američko-britanski ili njemačko-francuski).
A ovo naše muddle-through koje se svodi na malo kapitalizma, malo socijalizma, malo patriotizma, pa onda jopet nanovo ne vodi nikamo.
Možemo li bolje ? Nisam optimističan :-(.
A kad to kaže netko čija je razina optimističnog pogleda na svijet takva da se još uvijek nada da se Irak može izvući iz građanskog rata (ako niste shvatili smokin, to oće reći da je Zvone Radikalni nepopravljivi optimist thumbup), onda mislim da doista nije dobro.
A kad su država i političari tako nesposobni, onda nama Hrvatima nema druge nego zasukati rukave i sami se pobrinuti da nam bude bolje. Još samo kad nam u tome država ne bi smetala ...

Uskoro, nastavak drugi – a kakava je situacija sa siromašnim siromašnima (i kako je Jutarnji prenio tu vijest)...

- 18:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>