nedjelja, 28.01.2007.

Onako usput, da teže zaspete

Free Exchange (jedan od blogova na Economist-ovom site-u) donosi zanimljivu (zastrašujuću) pričicu The scariest story of the year koja je u stvari komentar na priču New York Times-a link.
A priča je o Olegu Kinsagovu „50-godišnjem trgovcu specijaliziranom za ribu i kobasice“ koji je u Gruziju prokrijumčario 100 grama rafiniranog urana (HEI – highly enriched uranium, iliti visoko obogaćeni uran) koji se može iskoristiti za izgradnju atomske bombe.
Naravno, nije problem u krijumčarenju jer je poznato da su u toj regiji granice dosta porozne namcor), već u činjenici da se dotični uspio dokopati tog materijala !!!!
Da stavimo stvari u perspektivu, „sa 25 kilograma HEI-a, svaki iole sposoban majstor s podrumom i aparatom za varenje može napraviti bombu (tzv. Dirty bomb) koja može ubiti tisuće, a nekolicina pametnih postdiplomaca može izgraditi bombu s kojom može devastirati milijunski grad“.
I još kaže da je dotični Oleg očekivao prodati svoj uzorak i nakon toga nekoliko kilograma pride nekom „muslimanu“ iz „ozbiljne organizacije“.
Jasno, prosječni Hrvat neće izgubiti puno sna zbog te činjenice (neće baš ni Zvone Radikalni smokin), ali imalo ozbiljniji promišljatelj vanjsko-političkih pitanja će se dobro zamisliti nad ovom pričom (uostalom, nije bez veze takav naslov). Jer, visokoobogaćeni uran je, jednom kad ga se dokopate vrlo lako transferabilan materijal i prokrijumčariti ga u New York, London ili Pariz doista ne bi bilo teško (može ga se, npr. nositi u džepu).
A što bi neki operativac, šta ja znam, Al-Qaide napravio s tim ...

- 00:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2007.

Došlo vrijeme za mea culpa

Čita Zvone Radikalni neki dan blog (preporučam) i naleti na post My Black Mark On Iraq (a svakako pročitajte i komentare). Pravda se tamo čovjek koji je prije nekoliko godina bio među onima koji su podržavali napad na Irak. A to je zanimljivo štivo, jer je i Zvone Radikalni bio u toj skupini.
U to vrijeme nisam pisao blog, pa nema „pisanih“ tragova, ali neću kriti da sam u to vrijeme vehementno podržavao uklanjanje Saddama Husseina s vlasti. I bio sam prilično uvjerljiv i s dobrim argumentim (o tome ćemo još kasnije bang) tako da sam i neke prijatelje uvjerio u ispravnost američke akcije. A nedavno mi reče jedan od njih da je predložio Matiji Babiću (kojeg je poznavao po nekoj liniji) da mi dadne da pišem za index.hr - sa svoje točke gledišta. A što bi tu bilo rusvaja i komentara. Elem, od toga nije ništa bilo (srećom zaliven), ali tako su stvari stajale tada.

I sad je došlo reckoning time.

Jer stvari nisu baš ispale kako se očekivalo.

Ovdje mi se čini prikladano citirati obraćanje japanskog cara naciji 1945, kad je rekao „the war had not developed necessarily to Japan's advantage“.
Jes', baš tako.

A onako, zdravoseljački, mora se reći da su Ameri u Iraku u govnima do grla. Kako god okreneš, Irak je miljama (svjetlosnim godinama ?) daleko od stabilnog i demokratskog društva, i sad je pitanje kako Zvone Radikalni može opravdati svoj stav o ispravnosti napada na Irak.
Jedna mogućnost se odmah nameće – hindsight – „da sam tada znao ... (po želji) ...“. Može se ovdje dopuniti puno stvari, ali mene je osobno najviše razočarala američka neefikasnost u provođenju okupacije. Da sam znao da će u to uletiti toliko nepripremljeni .... Biti glup i nesposoban nije zločin (nažalost !) ali kako su Ameri odradili okupaciju Iraka prvih godinu dana ne bi trebalo biti daleko. Ameri za to imaju dobar izraz – utter incompetence.
Neki (mnogi) će ukazati na nepostojanje oružja za masovno uništenje (WMD) u Iraku, što je bio jedan od glavnih „razloga“ američkog napada.
Hm, ja mogu reći da nikada nisam posebno brijao na „WMD spiku“ u pogledu opravdavanja napada na Irak. Jel' ima a kaže da nema, il' možda nema al' se pravi da ima, il' stvarno nema ko što kaže da nema – to je priča za jedan poduži post (može zdravorazumski, a može i formalno-pravno), ali kao što rekoh, ta priča meni nije bila u fokusu.

A što jest ?

E pa, Zvone Radikalni je napad na Irak promatrao kao priliku. Priliku za Iračane da se riješe diktatora koji je po svim karakteristikama spadao u top ligu (Hitler, Staljin i Mao su ipak „izvan konkurencije“ – vidi link). Sami to nisu mogli, jer je Saddam kroz desetljeća vladavine izgradio vrlo efikasan unutrašnje-politički aparat, a kad su Šijiti u Basri i pokušali nakon prvog zaljevskog rata, Saddam ih je satrao dok su Amerikanci gledali iz Kuvajta, a isto se desilo i Kurdima na sjeveru. A zatim je uslijedilo desetak godina devastirajućih sankcija, međunarodna izolacija i posvemašnja unutrašnja represija.

Zdravorazumski gledano, priliku za izlazak iz takve situacije bi bilo glupo propustiti. Ili, da se ispravnim, tada mi se činilo da bi ju bilo glupo propustiti. Međutim, kad se ukaže prilika, potrebno je i ispravno reagirati na priliku. A tu su Amerikanci, kao što sam već naglasio, posve zakazali.

I sad nam, pored praćenja svakodnevnih humanih katastrofa u Iraku, preostaju pitanja za „akademsku“ raspravu:
- da li je uz dobro pripremljen i proveden plan okupacije bilo moguće izvesti Irak na put razvoja u demokratsko društvo (npr. poput Egipta, ali s pravim izborima)
- da li je svaki nation building a priori osuđen na neuspjeh
- da li postoji inherentna dihotomija između islama i demokracije
- da li je diktatura jedino moguće uređenje u arapskom svijetu za sljedećih 20 godina
- da li nam predstoji unutarsektaški sukob između šijita i sunita širih razmjera (uloga Irana ?)
- da li će se Irak održati kao cjelovita država
- u kojem smjeru će ići akcije Al-Qaide

Huntingtonov duh i Clash of Civilizations progovaraju iz gornjih pitanja, i mislim da ih se nećemo tako brzo riješiti. A svoj doprinos je dao i Tony Blair esejem u zadnjem broju Foerign Affairs-a A Battle for Global Values u kojem kaže „This is not a clash between civilizations; it is a clash about civilization. It is the age-old battle between progress and reaction, between those who embrace the modern world and those who reject its existence -- between optimism and hope, on the one hand, and pessimism and fear, on the other.

Za razmisliti.

- 23:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.01.2007.

Prozvalo me ...

Eto, došla meme i do mene. A doletilo od štefice i kaže „5 stvari koje niste znali o meni“ (a štefica bi dodala „i niste ništa propustili“).

Pa ajmo redom:

1. Prvi mora biti upečatljiv, pa zato – čujte i počujte, Zvone Radikalni diže 120 kila u bench pressu. Aaaa, di ste sada face smokin. Kao redoviti gost u razno raznim teretanama (eto ideje za post) već dobrih 12-ak godina gdje u tišini željeza i olova nalazim opuštanje od svakodnevnog stresa mogu reći da nakon cjelodnevnog grbljenja nad kompjuterom nema boljeg od malo fizičke aktivnosti. Direktna posljedica je nadimak „C++ bilder“ na fakultetu gdje predajem thumbup. Za informatički nepismene i polupismene, C++ je programski jezik gdje sam ja kao neki stručnjak namcor.

2. U osnovnoj školi sam pročitao cijelu kolekciju knjiga Karla Maya (Winnetou, Old Shatterhand, Old Surehand, Old Firehand i ini handovi). Zajebo sam se pa sam pokušao opet čitati kad sam malo „narastao“. Hm, nakon par stranica sam to odložio i nastavio živjeti s lijepim uspomenama. Iako, i dan danas znam dohvatiti neku knjigu od Zane Grey-a.

3. John Wayne, jedan i jedini smokinsmokinsmokinsmokinsmokinsmokinsmokinsmokin.

4. Apsolutni i nepopravljivi zaljubljenik u zvijezde, astrofiziku, kozmologiju lud i općenito sve što se nalazi izvan Sunčevog sustava. Pristajem odmah na bilo kakvu faustovsku nagodbu u zamjenu za međuzvjezdani svemirski brod na 5-godišnje korištenje, ali nekako ponude baš i ne pljušte namcor J

5. A da ne bi mislili da je Zvone Radikalni samo još jedan SF zaljubljenik, eto, moram reći da sam probao učiniti i nešto konkretno u tom pogledu. Ipak, paralelni studij za dipl.inž fizike na PMF-u bang je malo zapeo, pa iako sam dogurao do statusa apsolventa, preostalih desetak ispita se svelo na popis koji već 5-6 godina visi iznad mog stola.

6. I mali bonus za kraj – gdje ću bezočno pokrasti šteficu – „kažu da sam tvrdoglav, al’ ja mislim da nisam ja kriv šta neko drugi nema bolji argument da me uvjeri u suprotno“.

A šaljemo meme i dalje :

digresije
vitez propuštenih prilika
svašta u mojoj glavi
nepismeni

- 00:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.01.2007.

Što je na kraju s tim Sunčanim Hvarom ?

Zoran Šprajc je GAZDA !!!

Niste gledali njegov subotnji dnevnik ? E pa trebali ste, jer je majstorski obradio jedan aspekt ove priče (a sa osobiti zadovoljstvom mogu reći da mi taj njegov komentar i nije bio neko iznenađenje jer je prije nekoliko dana na svom blogu napisao nešto slično (link) long live The Internet njami)

Cijela ova priča oko Sunčanog Hvara je započela kad je cnn (cnn.blog.hr) na svom blogu prije desetak dana objavio dokumente iz kojih se vidi da se ne radi o javno-privatnom partnerstvu već klasičnoj privatizaciji.
Još jedna afera in the making (a Sanader već pali svoj posebni „mod“ za gašenje požara lud).
Srećom, pojavljuje se spasitelj u liku hvarskog gradonačelnika Pjerina Bebića koji aferu, barem privremeno rješava.
Kako ?
Jednostavnim PR-om tako da se forsiranjem Pjerina pažnja javnosti zaokupi „borbom“ građana Hvara da dobiju 25 % plus jednu dionicu. A gdje je tu javno-privatno partnerstvo ? E to se više ne spominje. Tek onako uzgred je neki analitičar (kakve inače obavezno pozivaju u takve priloge) rekao kako Orco doista MOŽE postati vlasnik Sunčanog Hvara, ali im to kao „nije u interesu jer dobro surađuju s lokalnom zajednicom“.

WTF !!!

Ajmo ponovo.
Činjenica prva – koliko sam do sada upoznat s činjenicama, originalna zamjerka cnn-a i dalje stoji – a to je da Orco može postati većinski vlasnik Sunčanog Hvara kad uskoro prođe faza dokapitalizacije i dionice se pojave na burzi. Jednom kad se to desi, Hvarani se mogu j.... sa svojih 25 % - jer zna se ko je gazda. Dakle, sve one priče o JPP kao garantoru interesa države i lokalne zajednice padaju u vodu (s time da ja ne odbacujem a priori mogućnost da će suradnja Orca i Hvara biti povoljna – jedino naglašavam da će prije ili kasnije doći do situacije kad će se njihovi interesi razići, i tad će biti onako kako odgovara Orco grupi).

Činjenica druga – hvarski gradonačelnik je lijepo iskoristio ovu gužvu kako bi Hvaranima priskrbio preko 400 milijuna kuna državnog novca. I to za trošak od 15 milijuna kuna koliko sam grad Hvar mora uložiti u dokapitalizaciju. Ovaj podatak stiže direktno od Polančeca koji je rekao da 37 % dionica Sunčanog Hvara u državnom portfelju vrijedi 497 milijuna kn (znači 25 % = 340 milijuna kn). I te dionice će postati vlasništvo grada Hvara.
Netko će reći da je to pravedno jer su Hvarani i gradili te hotele i investirali u njihov turistički kapital, a u konačnici ti privredni subjekti su vrlo važan dio njihove zajednice i nekako je logično da imaju utjecaja u tome kako će se njima upravljati.
Ipak, ostavlja malo gorak okus u ustima, pogotovo kod onih koji nisu bili te sreće da su se rodili na Hvaru i svoj radni vijek posvetili investiranju u hotele (a bitan element uspjeha je i imati gradonačelnika koji će skužiti modus operandi Sanadera i ekipe i majstorski se uklopiti u tu igru – njegove uvlako-šupačke pohvale Sanaderu „bez kojeg se ništa ne može riješiti“ se sasvim lijepo uklapaju u PR imidž koji favoriziraju premijerovi „savjetnici“).
Plus, 300 milijuna kuna je puno novaca. Baš me zanima koliko će vremena proći prije nego što će hvarski gradonačelnik početi priču kako treba „prodati malo dionica kako bi se financirali projekti od lokalnog značaja“ J.

- 21:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.01.2007.

Stars and soggy bottoms – iliti Što Economist piše o Hrvatskoj

Na website-u britanskog tjednika Economist, nedavno je osvanuo članak Stars and soggy bottoms (Zvijezde i močvarna dna, u nesavršenom prijevodu) u kojem su dali svoj „novogodišnji salvo buketa i cigala“.
Pa je tako „Star in the making“ Toomas Hendrik Ilves, predsjednik Estonije koji se vratio s mandata u Evropskom parlamentu kako bi (vrlo uspješno) podigao međunarodni rejting Estonije.
Najveće razočarenje je poljska vlada koju vodi Stranka zakona i pravde (Law and Justice) na čelu s blizancima Kaczynski koja je 2006. provela u političkim intrigama i neefikasnom upravljanju državom.
Najveći gubitnik je Moldavija koja napuštena od Zapada s nesposobnim političkim elitama polako tone u kolaps.
Odabrali su još i eurokrata godine (fyi -Andris Piebalgs, EU povjerenik za energiju koji ima muda sukobiti se s energetskim lobijima), „neopjevane heroje“ a bilo je tu i još par kategorija.
Našli su se tu i naši susjedi Slovenci koji su dobili titulu „Most clubbable country“ jer su ušli u ekskluzivan klub članica s eurom (a i izgleda da su se dobro uklopili u EU strukture). Uz karakterizaciju: „A cautious sort of place: Slovenes talk like Estonians, but act like Austrians.“ smijeh.

A i Hrvatska je dobila svoju titulu. Aaaa, evo ga, kažete – sto posto neka titula koja ima veze s turizmom, recimo „Most beautiful country“, ili možda „Destination to seethumbup.
Jes' baš nut.
Pa da vas više ne držim u neizvjesnosti, evo što kaže:

Soggy bottom: Croatia’s sullen and obstructive approach to pluralism, media freedom and the rule of law remains an alarming pothole on the road to further EU enlargement. Nobody wants to upset the murky and convenient status quo.

U prijevodu: hrvatski sumorni i obstruktivni pristup pluralizmu, slobodi medija i vladavini prava ostaje alarmantna rupa na putu ka daljnjem EU proširenju. Nitko ne želi promijeniti mutni i pogodni status quo.
(nap.prev. - ovo je doslovni prijevod koji bi se, s istim značenjem, na hrvatskom jeziku mogao puno ljepše izreći, pa stoga otvaram natjecanje zujo).

Eto ga, jedna jedina rečenica.

Ja bih reko – u sridu.

- 12:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>