Zvone Radikalni

Krenula me hiperaktivnost . Baš me zanima koliko će trajati.

Ali, IZBORI SU U AMERICI, i mora se reći i koja o tome.

Mislim da je apsolutno jasno da će Republikanci biti pometeni na ovim, tzv. mid-term, izborima.
I bogami su to i dobrano zaslužili .

Ali, najprije malo ponavljanja – midterm izbori se održavaju na polovici predsjedničkog mandata, i u njima se biraju svi zastupnici Kongresa (House of Representatives) i trećina zastupnika Senata (senatori imaju mandat šest godina, i svake dvije godine su izbori za trećinu). Kad se izbori za zastupničke domove poklope s predsjedničkim izborima svake četiri godine (efikasni Ameri to sve obave u isti dan), onda debatom ipak dominiraju predsjednički izbori s obzirom da je to ipak najvažnija funkcija u zemlji.
E, a kod midterm izbora, dinamika (a i statika ) je ponešto drugačija.

I iako se nakon, ipak uvjerljive (s obzirom na podjele u američkom društvu) pobjede Busha na izborima 2004-te, pričalo o „permanent majority“ za Republikance (znači kontrola i predsjedničke funkcije i Kongresa i Senata) stvari su se dramatično promijenile.

Zašto ?

Zato što su Republikanci, plain and simple, loše odradili posao koji su im povjerili američki birači. Od izrazito traljavog odrađivanja okupacije Iraka (čuo sam negdje briljantni komentar kako je „administracija nakon dva mjeseca ostala bez plana“), do lošeg upravljanja ekonomijom (golemi budžetski i trgovinski deficiti, nikakvi koraci na reformi gargantumskog poreznog sustava – iako se mora reći da je stopa nezaposlenosti na 4,4 % rekordno niska za zadnjih xxx (?) godina (zaboravih koliko je točno bilo), i profiti firmi su u gadnom zamahu – jedini je problem što ti profiti ne sežu do radnika pa je porast plaća bio slab u zadnjih 5-6 godina).
Zatim posve nekoherentna imigracijska politika (nešto više o tome sam napisao u prethodnom postu). Kolaps Doha runde pregovora o slobodnoj trgovini. Sjeverna Koreja (iako se ovdje mora reći da s obzirom da imaju posla s „luđakom“ ne znam koliko ih se stvarno može kriviti da su nešto mogli puno bolje).
A tek ekspanzija vlade. Stranka koja je kroz cijelo svoje postojanje bila hram small-government principa je tijekom vlasti provela najveće povećanje državnih izdataka još od Lyndona Johnsona i njegovog projekta The Great Society. Ali Johnson je imao rezultate za pokazati. A što ovi mogu pokazati. Most na Aljaski (225 milijuna dolara !!!) koji spaja neki gradić s otokom na kojem živi 50 (PEDESET) stanovnika !!! Hej, pa naš most do Pelješca je prema tome ultra-gtx-turbo-injection isplativi projekt ).
Ova lista bi se mogla još podosta produžiti, ali you get the picture.

Zašto je tako ispalo ?

Evo jedan članak koji uvjerljivo argumentira tezu da je upravo jedinstvena kontrola izvršne i zakonodavne vlasti u rukama jedne stranke (u ovom slučaju Republikanaca) dovela do svega navedenoga - When One Party Rules, Both Parties Fail.
Kad se tome još pridoda „prirodna“ simbioza businessa i politike u USA (a po tome ni Demokrati nisu puno bolji) mislim da je teza prilično uvjerljiva.

Dalo bi se navesti još puno plausibilnih teza, a i navedeni „grijesi“ Republikanaca bi se također mogli pojedinačno elaborirati. Međutim, malo ću se detaljnije posvetiti ipak samo jednom, ali po meni vrlo bitnom, aspektu problema američkog društva koje Republikanci nisu riješili. Radi se o raspodjeli primanja (iliti zarade) među stanovništvom.
Iako je američka ekonomija u zadnjih 4-5 godina, od recesije 2001. uzrokovane slamanjem dot-com bubble-a prilično lijepo napredovala (rast GDP-a uglavnom 3-3.5 %), prosječni radnici to nisu osjetili. Smanjenje poreza koje je proveo Bush zajedno s republikanskim Kongresom je uglavnom pogodovalo bogatima. Iako sam ja prvi za to da se novac vrati onima koji su ga zaradili, to se ne može raditi u situaciji kad je budžetski deficit par stotina milijardi dolara i kad država treba dodatna ulaganja (problem fundiranja Social Security-a (penzije) zbog umirovljenja baby-boom generacije, porast medicinskih troškova (Medicaid i Medicare), nužna ulaganja u školski sustav, fundiranje inicijativa za green-energy, ...).
A ako su ti bogati koji imaju koristi od smanjenja poreza već onako poprilično bogati, dok se prosječan radnik na ulici pita kako to da već dvije godine nema povišice, a sa naslovnica vrišti „rekordni profiti banaka“, „rekordni profiti naftnih poduzeća“, „Google ide u nebo“ i slično, e onda ...
Onda je vrijeme za promjenu vodstva. A kad to kaže uvjereni „Republikanac“, doduše onaj više reaganovskog nego danas dominantno južnjačko-konzervativnog tipa, e onda mislim da je to znak koliko su stvari loše krenule.
Od velikih nada - baziranih na činjenici da je krajem devedesetih provedena uspješna welfare reforma i izglasan No Child Left Behind Act koji je poboljšao obrazovne šanse siromašne djece - poput reforme poreznog sustava, smanjenja izdataka GDP-a na big-government projekte i smanjenje prok-barell projekata, što su prirodne inklinacije Republikanske stranke (ili bi tako trebalo biti), nije ostalo ništa, i na svakom od tih područja su stvari uglavnom samo pogoršali.
Doista jedan hard-awakening .

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?

Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Dakle, od sutra kad se zatvore birališta u Americi, počinje „prava“ trka koja će za dvije godine kulminirati izborom sljedećeg predsjednika Amerike.

A ko će se trkati u toj trci ?

Bog zna sine ...

A Zvone Radikalni bi volio vidjeti Johna McCaina i Barracka O'Bamu .