Zvone Radikalni

Pa kad me je već Štefica (s pravom) „prozvala“ (vidi komentar u donjem postu), nije bilo druge nego uvatiti se posla i štogod napisati. Šta jes' jes', ulijenio sam se u zadnje vrijeme, al nekako ko da nemam volje ... Padne mi napamet svakakvih ideja, al sjesti i napisati, e to je išlo malo teže (nadam se da će ubuduće biti bolje).
Al, evo, sad sam sjeo, žena i djeca spavaju, i ne dižem se dok ne napišem (doduše, grupa koja upravo pjeva „diri diri din, di diri di donda, ukrast ću te ja, moja mala bjonda“ malo ometa koncentraciju, al' nekako ću se snaći )
A o čemu ću pisati ?
E pa, ponukan postom na lolininom blogu o trenutnom sranju koje se događa u Izraelu a koji je po svojem sadržaju „tipično hrvatski“ (znači, pljuvanje po Izraelu, Židovima, Bushu, Americi a nekako se naša lolina dohvatila i Condoleezze ) rekoh da i ja štogod napišem.
First things first – e, najprije se treba malo osvrnuti na povijest, kojom taj dio svijeta obiluje (na svoju veliku žalost i nevolju). A tamo se nalazi odgovor na pitanje: „Ko je kriv za sve to ?“. Koji se može sažeti u najkraći mogući opis trenutne situacije a to je da Arapi danas, odnosno u zadnjih 50-ak godina, plaćaju evropske grijehe iz prošlosti. Nema tu Amerike, nema tu ni Busha, a bogami ni Condoleezze. Cijela pizdarija je nastala zbog antisemitizma u Evropi koji je svoju kulminaciju dosegao Hitlerom i holokaustom. I tada je zbog jedne velike nepravde (a ja bih rekao i najveće moguće - holokausta) načinjena druga.
I stvoren je Izrael.
I od tog trenutka, dalje je sve bilo „predodređeno“ (ovdje ljubiteljima SF pisca Isaaca Asimova i njegovih knjiga o Fondaciji, iliti Zadužbini, odmah pada napamet psihohistorija ). Ratovi, gerila, terorizam, bombaši samoubojice, raketiranje gradova, civilne žrtve, ... Sve je to jedan (ne)prirodan slijed koraka, s ogromnom cijenom u ljudskim životima, kroz koji se (valjda) mora proći kako bi se došlo do rješenja.
Većina ljudi možda i ne zna, ili ne posvećuje pažnju činjenici da neprijatelji Izraela njemu odriču pravo na postojanje – iliti jednostavnije rečeno, konačni cilj Hamasa, Hezbollaha a i poneke države u okolini (Iran) je uništenje države Izrael. A to znači da je to za Izrael borba na život i smrt. Nekoliko milijuna Izraelaca na malom komadiću zemlje u okruženju stotinjak milijuna muslimana (Egipat, Sirija, Iran) koje naprosto prožima želja da Izrael zbrišu s lica zemlje.
I tu kompromisa nema !!!! Odnosno, da budem ipak malo optimističniji, do kompromisa je jako teško doći. I koliko god Izrael bio jači (što je živuće svjedočanstvo vrijednosti židovskog naroda, iako ni u kojem slučaju ne treba podcijeniti pomoć Amerike, odnosno (opet) židovskog lobija u Americi), i druga strana ima svoja oružja. Podla i podmukla, ali kad si u njihovoj situaciji ne preostaje ti ništa drugo. I onda obje strane čine „ono što moraju“. Hamas i Hezbollah šalju bombaše samoubojice i rakete na izraelske gradove, a Izraelci uzvraćaju u omjeru (barem) 1 : 5. „Optimalna“ strategija i status quo koji traje desetljećima.
A ono što je tragikomično u cijeloj situaciji je da je rješenje POZNATO, i čak se relativno nedavno činilo donekle mogućim !!!!! U pojasu Gaze i na Zapadnoj obali se stvara samostalna palestinska država a Izrael zauzvrat dobiva sigurnost i garanciju života bez terorizma. Žalosno je što je to „rješenje“ poznato već desetak godina, ali mu danas nismo baš nešto bliže (a moglo bi se reći, s obzirom na trenutnu situaciju da se čak i udaljavamo od njega).
Izrael se unilateralno povukao iz pojasa Gaze, dao Palestincima vlast, i što oni učiniše ? Na prvim slobodnim i demokratskim izborima izaberu Hamas. Kojemu i dan danas u deklaraciji stoji da mu je cilj uništenje države Izrael.
Kompromis ? Teško. Izgleda da Arapi još nisu shvatili – Izrael je tu da ostane, i točka. Pitanje je samo kako će izgledati palestinska država jednom kad zaživi (jednom ...). A ono što je zanimljivo je da Izrael i dalje oko Zapadne obale gradi svoju betonsku barijeru od 5-6 metara i jednom kad bude do kraja gotova to je to. To će biti granica države Izrael, s gotovo sigurno većim zapasanim dijelom Zapadne obale nego što bi to bilo „pošteno“ i onda više pregovora neće biti. A Palestinci umjesto da sjednu, razmisle i pripreme se za pregovore – krenuli u „hiperventilaciju“. Nije nemoguća ni treća intifada !? Dokle ...
Doduše, lako je nama (meni) iz ovako sigurne distance i osobne emocionalne neuključenosti davati prijedloge za rješenja. Teško je Palestincima progutati nepravdu koja im je nanesena stvaranjem Izraela. Milijuni izbjeglica raseljenih iz Izraela ratovima, deseci (stotine ?) tisuća ljudi koji su zadnjih 50 godina (hej, 50 godina !!!) proveli po izbjegličkim kampovima u Jordanu, Siriji i Egiptu. Kakav je to život i kako utječe na mentalni sklop čovjeka koji ga živi, pa, najpametnije što mogu reći je da je sigurno da značajno utječe. Rezervoari mržnje akumulirani na Bliskom istoku su još uvijek puni i usprkos povremenim naletima optimizma ne pokazuju znakove pražnjenja. I dok god je tome tako razum će uvijek biti na drugom mjestu.
A što se tiče „divljačkog“ napada Izraela na Libanon, Izrael samo pokazuje da je u stanju biti jednako gadan kao i Hezbollah. Tužno. Žalosno. Je, trebali bi biti „iznad tog nivoa“. Al jebi ga, takva su pravila u toj igri. Mo'š žaliti, mo'š plakati, mo'š poklinjati ali to je tako. I bojim se da će to tako biti još neko vrijeme.